Category: Što si misli Sretna Patka? (Page 1 of 4)

Strpljen, spašen.

Baš sjedim u vlaku i razmišljam o čemu ću pisati za iduću kolumnu. Ideja je puno, ali nikako da jednu uhvatim i realiziram. Dok sjedim u vlaku i razmišljam o čemu ću pisati, promatram što se događa oko mene. Događa se to da vlak kasni preko dva sata u polasku, događa se to da ću vjerojatno epski zakasniti na dogovorene termine u Zagrebu, događa se to da uopće nemam kontrolu nad situacijom. Na neki način je super što se ovo dogodilo, jer imam priliku svjedočiti ponašanju ljudi koji me okružuju u vlaku, a samim tim imam i dobru temu za kolumnu! Tema današnje kolumna bit će strpljivost. Ne zato što već preko dva sata sjedim u vlaku čekajući polazak, nego zato što mi je prije par minuta došla jedna zanimljiva misao do svijesti: „Misao da nisam popi**io na trenutnu situaciju!“.

Možda vam se to u ovom trenutku ne čini značajno, no kao trener osobnog rasta i razvoja znam koliko je ovo veliki trenutak. Taj trenutak je rezultat dosta velikog rada na sebi, puno različitih pokušaja i pri tome puno napravljenih pogrešaka, ali eto, došlo je i do rezultata. Rezultat je strpljivost. Rezultat je prihvaćanje. Rezultat je shvaćanje koliko sam zapravo mali u ovom Svemiru. Rezultat je svjesnost o egu. Da se ovo dogodilo prije godinu dana, vjerojatno bih već imao povišen krvni tlak i obilno bih opsovao sva znana božanstva. Izgleda da se u cijelom procesu rada na sebi nešto u meni promijenilo. Nisam znao kada će se to dogoditi, nisam znao kako će se to dogoditi, nisam znao gdje će se to dogoditi. Jednostavno sam radio, pa što bude; bude! To je zapravo i neka poruka ove kolumne, odnosno savjet vezan za očekivanja vezana uz rad na sebi.

Ako krećeš raditi na sebi i očekuješ da ćeš vidjeti (velike) rezultate već sutra, vjerojatno ćeš već sutra biti razočaran/a!

            U ovom slučaju, gotovo da nema razlike između rada na sebi na fizičkom nivou (tjelovježba) i rada na sebi na mentalno/duhovnom nivou. Za oba rada trebamo volju, vrijeme, trud i snagu. Sigurno ste do sada krenuli vježbati kako biste smršavili, pa ste odustali već nakon par dana jer niste vidjeli ni najmanji pomak u smanjenju kilaže. Stara priča, svi ju vjerojatno znate. Isto tako je i s našim umom i njegovim promjenama. Nije ga baš lako promijeniti. Um jednim svojim dijelom ne voli promjene (onim dijelom koji nas pokušava držati u rutini), a drugim dijelom nas forsira u nova iskustva jer mu je dosadno. Paradoksalno, znam. Nije ni meni drago zbog toga, ali eto, takvi su nam umovi! Budući da um ne voli promjene, a jako voli svoju rutinu, svaki će pokušaj promjene probati sabotirati. Sjećate se npr., kada ste počeli vježbati. Prva dva dana ste bili ozbiljni, već tamo treći-četvrti dan su krenuli izgovori. Ti izgovori su zapravo manifestacija našeg uma koji se ne želi promijeniti. To je ona prva bitka koju moramo dobiti sami sa sobom, a ne s terapeutom. Rezultat ove bitke ovisi gotovo samo o volji onoga koji se bori i o tome hoće li izdržati dovoljno vremena da uvjeri svoj nesvjesni um da je promjena nužna. Vjerojatno ćete, čitajući naše kolumne i tekstove na blogu, shvatiti da jako puno tipkamo o nesvjesnom umu. Kad podvučemo crtu ispod svega što znamo, najveći dio rada na sebi otpada na uvjeravanje naše podsvijesti u neku našu svjesnu želju. Ovo ću sada ponoviti jer je zaista bitno. Rad na sebi (u najvećem dijelu slučajeva) je zapravo uvjeravanje naše podsvijesti da se ponaša u skladu s našom svjesnom željom. Nerijetko je i obrnuto. Obrnuto u smislu da mi moramo prilagoditi svoju svijest onom što nam govori podsvijest. Usput rečeno, kad naučimo gledati stvari u tom smjeru, to na kraju ispadne razvoj intuicije. Ne zvuči komplicirano? -Zapravo ni nije. Blokada u razvijanju svojih potencijala nije kompliciranost tehnika za osobni rast i razvoj, nego nestrpljivost i očekivanja.

Očekivanja nas vode na put razočaranja, a na tom putu nas prati nestrpljivost!

Negdje na internetu sam pročitao da nas samo očekivanja vode do razočaranja. Iz početka mi se to činilo malo blesavo. Onda sam mislio da je normalno nešto očekivati, jer ako ne očekuješ, onda zapravo ni nećeš pokazati da ti je stalo. Nekom unutarnjom logikom, zaključio sam da moram očekivati inače ću Svemiru i drugima oko sebe zapravo pokazati da mi nije stalo nekog cilja. S današnjom pameti mogu samo reći da sam bio totalna budala. Svijet uopće ne funkcionira tako. S visokim očekivanjima sam si samo nabijao pritisak, a u konačnici pojačavao intenzitet razočaranosti kad mi nije uspjelo ostvariti cilj. Da ne spominjem nestrpljivost koja je pratila svaku misao o mojim očekivanjima. Nakon što sam ovaj nesretni ciklus ponovio nekoliko puta, „uvjerio“ sam sam sebe da nije dobro željeti, jer želje vode do emocija koje ne želim osjećati. Još jednom, bio sam budala. Taj zaključak uopće ne drži vodu. Na kraju sam negirao svoje ciljeve i želje te još bolje tonuo u neželjene emocije. Zašto? -Zato što moramo nešto raditi i moramo imati neke ciljeve, a ja sam odlučio da ih ne želim imati jer me bole. Međutim, um za to nije briga. On hoće nove stvari, a to što mene moja uvjerenja bole je sasvim drugi problem. Problem za kojeg moj um (pa tako i drugi umovi) nemaju razumijevanja. Na kraju sam shvatio što znači da su očekivanja ta koja vode do razočaranja. Shvatio sam to na način da sam jednom, nakon što sam si postavio neki cilj, skoro nihilistički odrađivao sve što je bilo potrebno da cilj ostvarim. Dakle, radio sam, ali nisam očekivao. Vlastiti mehanizam obrane mi nije dozvoljavao da očekujem. Na kraju, vidi čuda, cilj je bio ostvaren. Bio sam zbunjen. Kroz glavu mi je proletjelo: „Pa kak’ mi je uspjelo? Uopće nisam „želio“ da mi uspije? Zašto je sada bilo relativno lako, a prije je boljelo na svakom koraku?“… Pitanja su se otvarala jedna za drugim, a odgovora nije bilo. Odgovor je na kraju došao kada sam prestao razmišljati o tome svemu. To je bio tren kad sam shvatio da sam pobrkao pojmove i da sam zamijenio želju s očekivanjem te da sam imao jednu predstavu u glavi o tome kako se ciljevi ostvaruju. Onda mi je postalo jasno da ako postavim neki cilj koji je u skladu sa mnom i ukratko dizajniram plan koraka po kojima ću cilj ostvariti, te jednostavno počnem raditi, a ne očekivati, da će mi vjerojatno uspjeti.

Očekivanje neće donijeti rezultate. Očekivanja će jedino donijeti nestrpljivost pri pokušaju ostvarenja cilja, a ta nestrpljivost nas jako umara. Hoćemo li uložiti svoju energiju na održavanje očekivanja ili u one male korake koji će nas dovesti do cilja?

Ovaj je tekst originalno objavljen na portalu amazonke.com!

Hvala svima koji su odlučili živjeti drugačije

Kada predajete mentalne tehnike upoznajete puno ljudi. Ljude koji razmišljaju drugačije, koji žele promjenu u životu. Ovo je tekst zahvale svima onim ljudima koji okružuju mene i brata i daju nam potvrde o tome koliko se život može promijeniti na bolje. Naravno, objasnit ću i neke karakteristike tih ljudi kako bi se populacija koja nije toliko sigurna u sebe mogla prepoznati i nastaviti dalje. Ukratko, ljudi- hvala vam!

 

Je li ti poznat onaj osjećaj kad te muče svakodnevne stvari, ali jednostavno znaš da ti je život predodređen za nešto više? Vjerujem da je. Kako sam prolazio razno razne tečajeve, često bih od predavača čuo jednu stvar: “Ljudi ne poduzimaju ništa, ljudi nisu upućeni…”. Kroz svoju praksu mogu reći da je upravo suprotno i veliko vam hvala na tome! Nažalost, u početku mog rada sam si dozvolio isti takav način razmišljanja. Sva sreća pa me praksa uvjerila u nešto drugo. Prošlo je vrijeme kada su se ljudi bezglavo “vrtjeli u svojim problemima” i nisu tražili rješenje. Ljudi danas shvaćaju da naše zadovoljstvo proizlazi iz nas samih. Pa kako kažu da je “svatko kovač svoje sreće”, s velikim pouzdanjem mogu reći da je to tako!

 

Iako je većina bila nesigurna u početku, pronašli su način…

 

Takvo stanje je i mene pratilo u početku. Bio sam zbunjen i znao sam jedino da nešto trebam poduzeti da mi život krene na bolje. Što točno? Iskreno, nisam imao pojma. Krenuo sam spontano, bez puno razmišljanja tražiti odgovore. Čitao sam razne knjige i dobio dosta znanja. Naravno, kako to uvijek bude, tada me zainteresiralo kako to primijeniti u životu. Uz malo inicijalnog truda i strpljenja okružio sam se ljudima koji su svojim znanjem i iskustvom bili meni podrška. Hvala im na tome. Dosadilo mi je ići na kave s frendovima i “daviti” ih sa svojim problemima iako sam u startu znao da mi ne mogu ponuditi rješenje- jer to nije ni bio njihov posao! Trebalo mi je rješenje. Ako se imalo prepoznajete u takvim stavovima, odradili ste veliki korak unaprijed. Sada samo hrabro ostanite dosljedni sebi. Previše ljudi pati od jednog problema: kada pokušate napraviti promjenu okolina vas koči. Čak se u nekom trenutku zapitate dal’ okolina želi da ostanete na ovom starom nivou koji je bio do sad? Iz tog razloga je dosljednost najbitniji korak. Mnogi su uspjeli. Za onaj dio populacije koji nije želio uspjeti danas sa smiješkom govorimo: “Očito nemaju dovoljno velik problem“. Prisjeti se neke situacije kada si imala problem? Na kraju si ga morala sama riješiti, s nečijom pomoći ili bez. I to je ok, samo ne treba odustati.

 

Svačije iskustvo se računa…

 

Ljudi često ostaju iznenađeni s količinom znanja koja postoji o našem umu. I onda mi kažu nešto što me jako žalosti: “Nisam ja na tom nivou!”. Poznajete li  barem jednu osobu koja je imala odgovore na sva pitanja? Možda i ne znaš koji dio podsvijesti te muči, je li je to um kritičar previše razvijen i imaš usađene obrasce iz djetinjstva koji ne dozvoljavaju napredak, vjeruj mi- to je ok. Upravo to iskustvo (iako kroz probleme) ti omogućava da nešto napraviš po pitanju toga. Najbolje je okružiti se ljudima koji su našli rješenje za svoje probleme. Ne radi se uvijek o financijama, jer poistovjetiti zaradu sa srećom nije garancija dugoročnog zadovoljstva. Malim koracima bez velikih i drastičnih promjena u životu se postižu najbolji rezultati. U trenutku ovog teksta se prisjećam svih tih svjedočanstva i poboljšanja u životu. Velika većina njih je upravo radila te sitne korake k putu zadovoljstva.

Stvari su puno jednostavnije nego što se čine…

Većina događaja u životu su stvar percepcije. Ne možemo utjecati na sve što nam se događa no možemo utjecati na našu reakciju. To je ono što je bitno… Prisjeti se samo onih dana u djetinjstvu kada ti je nečija ružna riječ pokvarila cijeli dan/tjedan. Danas je to već drugačije jer znaš čije je mišljenje bitno, a čije ne.  Percepcija nam se mijenja kroz iskustva. Ako ostanemo dosljedni nekim starim percepcijama života i obrascima ponašanja, život nam postaje puno kompleksniji. Više manje smo svi doživjeli da u razgovoru o nečijem problemu, osoba koja iznosi problem bude jedina koja vidi problem. Možda i pomisliš da je problem u tebi? Da si bezosjećajna/bezosjećajan? Ne, nije istina. Percepcija te osobe je usmjerena na dramatiziranje, a ne na traženje rješenja. Iz tog razloga često napominjem da su stvari puno jednostavnije nego što se čine. Hvala svima koji prihvaćaju jednostavniji način života!

 

Ovaj tekst je originalno objavljen na portalu amazonke.com!

Page 1 of 4

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén