Kategorija: Što si misli Sretna Patka? (Page 2 of 4)

Zbog izgovora plaćamo (umu) kamate.

Vjerojatno ste do sada primijetili da se sve mijenja. Mijenjaju se dani u tjednu, mjeseci, godine, godišnja doba, položaj planeta, itd… Kad gledamo prirodu, možemo primijetiti da se sve životinje i biljke uvijek u pravo vrijeme počnu pripremati na promjene u njihovom okolišu. Eh, kad bismo barem i mi bili malo više kao one. Za razliku od životinja, mi smo ti koji se odupiremo promjenama na sve moguće načine i još pri tome nismo u stanju priznati da to radimo.

Izgovori za (ne) rad na sebi su stvarno fantastične pojave za koje nikada ne možemo reći da ih znamo sve. Kako se ljudi mijenjaju, tako nastaju i novi izgovori. Zanimljivo je koliko je ljudski um u stanju izmisliti dobrih izgovora u jako kratkom vremenu. Moram priznati da me nekada klijenti totalno izbace iz takta s tako dobrim izgovorima, da jednostavno ne znam što da im kažem. Nažalost, kvalitetan izgovor je još uvijek izgovor. Znate i sami da ljudi kažu: „Što možeš napraviti danas, nemoj odlagati za sutra!“. Isto tako je i s osobnim rastom i razvojem.

Koji je najveći problem izgovora? -Po mojem trenutnom mišljenju, najveći problem izgovora su kamate. Ako pročitate pokoju knjigu o našem podsvjesnom umu, shvatit ćete da on sve pamti i sve shvaća doslovno.  Pored toga, nesvjesni um stalno hoće novi sadržaj i nova znanja. Taj novi sadržaj i nova znanja koja naša podsvijest želi se mogu nama svjesno činiti jako čudnima, ali eto, što ćemo. Podsvijest hoće što podsvijest hoće. Bilo kako bilo, mi nerijetko radi svoje zone komfora ne želimo napustiti neku životnu rutinu. Prema toj rutini se ponašamo kao da je bogom dana, kao da smo se školovali/pripremali da bismo postigli taj uzvišeni životni cilj (rutinu). To vam je onaj osjećaj koji možete dobiti da vam je svaki dan isti. Kao u onoj pjesmi od Ekrema Jevrića, Kuća poso. Iako možda našoj svijesti odgovara život kuća-poso-kuća, naša podsvijest nije oduševljena s tim. S obzirom da je podsvijest ta koja donosi životne odluke, pretpostavite u kojem smjeru će nas podsvijest voditi. Vodit će nas u smjeru drame, nepotrebnih problema, ljutnje, frustracije i još više izgovora. Zašto? -Zato što će ta drama i problemi nesvjesnom umu dati nova iskustva i nova događanja koja očekuje. E sada, kakve to veze ima s kamatama? -Velike. Zamislite si primjer nekoga tko živi već 20 godina u jednoj te istoj rutini. Zamislite koliko se kroz to sve vrijeme nakupi ovih frustracija u nesvjesnom umu. U tih 20 godina, nakupila se jedna velika masa izgovora koji su samo odlagali donošenje bitne životne odluke, a to je odluka o promjenama. Možete si to zamisliti kao da stojite na jednom mjestu i oko sebe za svaki izgovor stavite jednu ciglu. Logično, što više cigli (izgovora) postavite oko sebe formirat će se neki zid. Taj zid se od samog početka ne čini nekakav veliki problem, osim kada toliko naraste da više ne vidimo svijet od njega. To je obično trenutak kad ljudi shvate da im u životu nedostaju boje, kad im počne sve oko njih smetati. Problem je da mnogi to stanje ne prepoznaju kao poziv upomoć. Nesvjesni um se pokušava oduprijeti, a mi ga nekako ne razumijemo. Tu se te frustracije zbog unutarnjeg konflikta počinju nabirati i nabirati. Logično, nesvjesni um nam cijelo vrijeme pokušava reći da ga izgovori ne zanimaju, kroz neke male stvari. Budući da mi obično ne prepoznamo te znakove, um shvati da nas mora udariti jače. Kada ni taj jači udarac ne shvatimo, udarit će još jače. Pa još jače. Tako da na kraju dana, stvarno ispadne da plaćamo kamate zbog izgovora. Pretpostavljam da ljudi ne vole plaćati kamate, zato mi nije jasno zašto ih plaćaju samo da bi ostali na jednom mjestu (u zoni komfora).

Izgovor: Vrijeme

Jedan od najčešćih izgovora kad ljude konfrontiram s činjenicom da trebaju poraditi na sebi je nedostatak vremena. To je ono što ljudi izgovaraju svjesno, iako se između redaka može iščitati da im se zapravo ne da. Ti ljudi tvrde da su svjesni da imaju neki problem, ali u par sekundi kreiraju neku tešku priču koja naočigled potvrđuje objektivnu nemogućnost posvećivanja vremena sebi. Moram priznati da takve situacije, gdje netko nema ni 20 minuta vremena za sebe, zaista rijetko postoje. Osobe s nedostatkom vremena za sebe ne shvaćaju da nije problem u ovom svijetu i objektivnom nedostatku vremena, nego je problem u tome da rade neefikasno i doslovce gube svoje vrijeme na neproduktivne aktivnosti. Jednostavno rečeno, ono što bi mogli odraditi u sat vremena oni odrađuju u 2-3 sata.  Dakle, nije problem u nedostatku vremena, problem je u organizaciji. S obzirom da je organizacija svojeg vremena vještina koja se može naučiti, ovaj izgovor o nedostatku vremena ne drži vodu.

Izgovor: Novac

Budući da nas nitko nije učio kako da radimo na sebi,  najčešće moramo naći nekog mentora koji će nas naučiti nekim tehnikama i procesima s kojima si možemo pomoći u osobnom rastu i razvoju. Naravno, to košta. Kad pogledamo realno, vrijeme svakog čovjeka košta. Naravno, ukoliko taj čovjek ima imalo poštovanja prema sebi… Jako često čujem da neki seminar na kojem se uči raditi na sebi preskup. Recimo, na primjer, da neki početni tečaj košta 1500 kuna. Na prvu, ova brojka se čini velika. Ljudi se automatski počnu pozivati na svoju malu plaću i kredite. Eh sada, u čemu je stvar s novcem. Nerijetko se na cijenu žale ljudi koji kupuju stvari koje objektivno ne trebaju. Interesantno je da mi netko na razgovor dođe s novim iPhoneom koji vrijedi daleko više od seminara te tvrdi da je seminar preskup. Hm, znači ta osoba je platila nekoliko tisuća kuna za prijenosnu Facebook mašinu. Tu mašinu će tako i tako za dvije godine mijenjati, jer naravno, izađu novi modeli. Stavimo sada na vagu preskupi mobitel kojeg ćemo zamijeniti nakon kratkog vremena i seminar na kojem ćemo se naučiti stvari koje nam mogu pomagati dok ne odemo u grob. Koja investicija vam se čini pametnija? -Je li moguće da znanje vrijedi manje od mobitela? Je li moguće da si želimo dobro, a svoj novac potrošimo na taj način? Moje osobno mišljenje je da je velika razlika između potrošnje 1500 kuna na telefon i „potrošnje“ 1500 kuna za neko znanje. Pogotovo zato što tih 1500 kuna za telefon zaista bude potrošeno, ali 1500 kuna za znanje nije potrošeno nego uloženo. To je investicija. To znanje vam nitko neće oduzeti te se to znanje neće potrošiti. Za razliku od štikli, telefona, skupih televizora, laptopa… Opet, ovaj izgovor ne drži vodu jer se na kraju dana sve svede na našu odluku u što ćemo investirati. Nije da novca nemamo, pitanje je samo na što ga odlučujemo potrošiti ili investirati. Razmislimo samo koliko smo u zadnjih 6 mjeseci nakupovali stvari koje zapravo i nismo trebali, niti ćemo ih trebati. Zanimljiva brojka, jel da? Vjerojatno je i veća od pola cijene jednog seminara.

 

 

Izgovor: Ne znam kako će ti meni pomoći?

Ukratko, onaj tko hoće, od ničega će napraviti nešto. Onaj koji neće, od svega mogućeg će napraviti ništa. Siguran sam da poznajete barem jednu osobu koju ne dira niti financijska kriza, niti političko stanje, niti gospodarsko stanje, ništa. Ta osoba se iz dana u dan snalazi takvom brzinom da nitko ne može vjerovati kako mu uspijeva. Tim osobama nerijetko kažemo da imaju više sreće nego pameti. No je li to zaista tako? Je li to samo sreća? Da nema to možda veze s njihovom snagom volje i s njihovim trudom? Pod ti trudom mislim na razmišljanje izvan okvira. Pored tog truda, ti ljudi se ljudi odlučuju biti hrabri. Oni ne smišljaju izgovore, nego tu energiju koriste za što bolje snalaženje s informacijama koje trenutno imaju. Kako to da oni uspijevaju, a mi ne? Zapitajmo se… Želimo li i mi uspjeti kao oni ili smišljati izgovore. Razmislimo malo.

Izgovor: Nemam snage boriti se sa svojim demonima

Kako točno znaš da nemaš snage? Što ako ti samo nedostaju efektivni alati da pobijediš svoje demone? Budisti kažu da svaka patnja proizlazi iz neznanja. Možda vam samo nedostaje neko konkretno znanje koje će vam poslužiti kao pomoć u radu na sebi. Svi mi zapravo imamo više snage nego što mislimo. Pitanje je samo hoćemo li si to priznati ili ne. Nedostatak snage može biti sasvim dobar izgovor za nerad na sebi, ali na kraju dana je to samo izgovor. Izgovor s kojim odlažemo rad na sebi, a na kraju se čudimo kad um eksplodira i kad plaćamo kamate. Je li vrijedno radi jednog uvjerenja plaćati kamate? Odluka je na vama.

 

Ovaj tekst je originalno objavljen na APortal-u!

Iskrenost prema sebi…

Većina nas, kad razmišljamo o iskrenosti, prvo pomisli da se iskrenost manifestira tek kada smo u nekoj komunikaciji ili odnosu s drugima. Iskrenost je jedna od temeljnih poželjnih kvaliteta ljudi koje volimo vidjeti kod naših bližnjih. Sigurnost u iskrenost neke osobe daje nam sigurnost u odnosima. No kako to da toliko tražimo iskrenost kod drugih ljudi, a nerijetko bježimo od nje kad trebamo biti iskreni prema samima sebi!

Zaista, jedna od najvećih prepreka u našem radu na sebi je upravo ta iskrenost prema sebi. Cijeli proces rada na sebi bi bio daleko jednostavniji kada bismo prihvatili iskrenost. Zašto? -Zato što je iskrenost temeljni kamen za osobni rast. Što više razmišljam, to više dolazim do zaključka da se mijenjaju oni koji su u stanju prihvatiti istinu. Istina je da svi imamo probleme. Istina je da smo svi individue i da se svi s njima nosimo na svoje načine, bolje ili lošije. Upravo ova iskrenost prema sebi je jedan od velikih znakova tko će uspjeti provesti svoju promjenu. Oni ljudi koji  počinju raditi na sebi i prihvaćaju da imaju problem kojeg iskreno žele riješiti, zaista će njega i riješiti. Oni koji su iskreni prema sebi bolje shvaćaju što rade i kako rade. Oni manje krive druge za svoje probleme i orijentirani su na ciljeve ili rješenja, a ne na kukanje.

Nažalost, iskrenost prema sebi boli.

Sigurno poznajete barem jednu osobu koja voli za sebe misliti da je „brutalno iskrena“. Brutalno iskrene osobe su one koje ne cenzuriraju svoja mišljenja kad ih odluče nekome izgovoriti i nerijetko u svojim izjavama prelaze granice u odnosima. Te brutalno iskrene osobe vole misliti kako one zapravo pomažu drugima jer iznose svoje mišljenje. Iako se slažem da ponekad zaista iskreno mišljenje prijatelja može spasiti glavu, brutalno iskrene osobe misle da se u svakom trenutku mora znati kakvo je njihovo kritičko mišljenje. Ponavljam, kritičko. Nerijetko je u pozadini brutalno iskrenih ljudi jako napuhani ego s preljevom od nekih masnih kompleksa. Ako ste se upravo sjetili neke poznate brutalno iskrene osobe, probajte se sjetiti, je li ta osoba ikada na isti način brutalno iskrena prema sebi? -Najvjerojatnije nije. Zato što to boli. Zato što je lako biti pametan kad su drugi u pitanju, ali sam sebi nešto pametovati i nije lak posao! Zašto nas iskrenost prema sebi boli? -Pitanje za milijun dolara! Razloga je sigurno više nego što ih se trenutno mogu sjetiti, ali kao glavni razlog izdvojio bih očekivanja. Svi imamo očekivanja i svi patimo zbog njih. Svi imamo želje i željice, uvjerenja o funkcioniranju našeg Svemira, uvjerenja o nama samima; našem položaju u društvu i uvjerenja o tome kakvi smo mi zapravo. Nekada su nam ta uvjerenja ispravna. Nerijetko, nisu. Niste li primijetili da zaista zločesti ljudi za sebe misle da su anđeli? Niste li primijetili da vas neka zločesta osoba pokušava uvjeriti kako je ona žrtva, a ne nasilnik? -Upravo to hoću naglasiti. U našim glavama krije se jako puno obrazaca, uvjerenja i konflikata. Neke od njih, kojih smo zapravo svjesni, pokušavamo sakriti kao zmija noge. Zašto? -Zato što nam je samima pred sobom neugodno priznati. Neugodno nam je priznati da su nas neki ljudi oštetili više nego što volimo vjerovati da nas se može oštetiti. O nekim ljudima imamo toliko slabo mišljenje da čak ni ne želimo priznati sami sebi da su nas zajeb**i, te da nas njihove riječi ili postupci bole. To su sve igre ega. Ukoliko želimo postati slobodni, moramo biti svjesni. Naš um ne zanima što si mi svjesno mislimo o nekom tko nas je povrijedio, um zanimaju činjenice. Činjenica je da nas je netko povrijedio i neprihvaćanje toga rezultira samo produljenjem patnje. Očekivanje koje imamo, npr. da smo jaki i neslomljivi ili da nas netko glup ne može povrijediti, može zamaskirati pravu povredu, te ju zbog toga dugo vremena uopće nećemo procesuirati. Na kraju dana, tko nam je kriv. Sami si biramo kako ćemo živjeti. Sami određujemo svoj stupanj iskrenosti prema drugima i prema sebi, te sukladno s tim snosimo posljedice. Iako sama iskrenost neće izliječiti naše emocionalne boljke, ona je gotovo jedan jedini način da do nekog iscjeljenja uma i duše uopće dođe. Zar zaista mislimo da ćemo vidjeti u mraku ako ne otvorimo vrata svijetlosti?

Ovaj tekst je originalno objavljen na portalu amazonke.com

Page 2 of 4

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén