Category: Osobni rast (Page 1 of 25)

problem-projektor

Problem možda ipak nije u meni…

Problem nastane vrlo lako. Nekada je to samo stvar percepcije, a ponekad je stvarno objektivna okolnost koja stvara neugodu i stresne reakcije. Tada oko nas postoji niz “životnih stručnjaka” koji jednostavno kažu – “problem je u tebi!”. Kada su te osobe u pravu, a kada su totalno van svakog razuma? Može li se “kontrirati” takvim izjavama i koja je uopće pozadina takvih izjava – pročitajte u nastavku…

Problem je u tebi…

Stvarno je često problem u meni. Ja sam taj koji se na nešto žalim, pred drugima ili sam pred sobom. Tada stvarno moram  “stati na loptu” i razmisliti o svemu što se događa. Svaka osoba koja želi upoznati pozadinu iza svojih reakcija treba postupiti tako. U većini slučajeva sam pronašao neku svoju manu ili krivi obrazac u cijelom tom procesu. Znate i sami kako kažu – za svađu treba dvoje. Radilo se tu o nekoj svađi sa samim sobom ili o svađi  s nekom osobom iz života, isto je.

 

Zašto mi to govore? 

Stvari su vrlo jednostavne. Najčešće će vam ovakvo što reći oni kojima je problematika “problem je u tebi” dosta poznata. Radi se o čistoj projekciji svojeg konflikta (ili više njih) na tebe. Iako na takve izjave najčešće reagiramo burno, one nisu loše. Kada ostanemo sami sa sobom stvarno možemo uočiti da postoji prostor za poboljšanje kod nas samih. Ono što nas boli u takvim izjava je to što prepoznamo koliko kompleksa istresaju na nas dok nam to govore!

U šali ih zovem “projektori”….

Da se razumijemo, ne želim bacati neke službene psihološke termine jer nisam psiholog. Kategorije osoba kao drama ljama ili projektor postoje kako bi svakome na jednostavan način prikazali što koja osoba predstavlja sa svojim ponašanjem. Projektor je svaka osoba koja apsolutno nije u stanju dati konstruktivan savjet bez da upliće svoje unutrašnje procese (zamjeranja prema sebi). Pa se onda sve čudiš kad ti dođe projektor i dosta emocionalno iznese svoje stajalište o tome da si sama kriv/a. Najvjerojatnije neće moći argumentirano objasniti zašto je to tako, samo konstatirati da je to tako.

Iz kritike stvarno možemo izvući neke zaključke..

I to što kaže projektor nije bez veze. Ima sigurno istine u tome. Čak ako se radi o 20% istine – to je onaj prostor za napredak koji očito možemo iskoristiti. Ton i namjera koja je pri toj izjavi iznesena nije nužno pozitivna. Na meni je kao pojedincu da iskoristim najbolje iz svake situacije. Ako se slažem s izjavom osobe da je problem u meni – pitat ću ju obavezno pitanje- “Zašto?”. Ne zato što želim diskreditirati nečije mišljenje, već zato što me iskreno zanima tuđa perspektiva. Pa ako od 20 komentara tog tipa dobijem jedan konstruktivan razlog bit ću zadovoljan. 🙂

Problem je u tebi – argument kad nema drugog argumenta

Volimo pričati,  ali  volimo i objasniti. Karakteristika nesvjesnog uma je da voli sve “staviti u neku ladicu”. To znači da volimo imati zaokruženu cjelinu uzrok- posljedica. Kada osoba ne može ili ne želi dati drugi argument jednostavno “ispali” ovakav argument. Pitajte ih “Zašto?” i promatrajte kako se koprcaju u pokušaju da objasne. Koje god objašnjenje da vam daju, najvjerojatnije se radi o ranije natipkanom zamjeranju prema samome sebi. To i dalje ne mijenja činjenicu da mi je i samom potrebno da mi se nekad kaže: ” Problem je u tebi!”. Samo je pitanje tko to kaže i zašto to kaže.

Lako je reći, no pitanje je kredibiliteta…

Ako se usudim reći nekome “problem je u tebi” moram biti poprilično siguran da je to taj problem. A ni tada ne mogu biti siguran da je to jedan i isključivi uzrok problema. Da, s mentalnim tehnikama možemo i mijenjamo sebe. No socijalna smo bića i ne možemo isključivo sebe kriviti za sve situacije. Ako nisam bio u situaciji kao osoba s problemom barem 10-20 puta, ne znam koliko je mudro reći osobi takvo što. To je pitanje osobnog kredibiliteta.

 

Poštujmo svoj i tuđi proces razvijanja…

Dragi moji, koliko sam samo grešaka napravio do sad. Koliko ću ih tek napraviti? Hahaha. Vjerojatno puno. Svatko od nas ima neki tempo razvoja sebe kao osobe i taj proces ne staje nikada. Ljudi pod stare dane često znaju reći kako tek sada shvaćaju zašto se nešto dogodilo, te oko čega se isplatilo potruditi i oko čega nije. Dok god prihvaćamo da je učenje proces kod nas samih prihvatit ćemo da je i kod drugih isto. Sebe i druge ponekad trebamo izbaciti iz zone komfora, definitivno. To je isto proces koji treba ići postupno. Ako sebe ili druge “gurnete previše stepenica naprijed” bit će vam, odnosno njima, previše. Poštujte tempo i ne grizite se toliko.

I za kraj….

Dugujem sam sebi da provjerim kako drugi gledaju na moj problem. Dvije glave su pametnije od jedne (iako ponekad ima iznimaka 😛 ). Koliko prostora ostavljam za informacije drugih o meni, toliko prostora ostavljam sebi za to da su u krivu. Projektori su nužan dio društva jer nas bacaju van “comfort zone”, no mi trebamo pravilno interpretirati njihove informacije. Iskrenost prema samima sebi je težak korak no može ostati unutar nas. Tako će “problem je u tebi” postati alat u osobnom rastu i razvoju, a ne uspomena na neugodan razgovor s osobom koja nema razumijevanja za nas.

 

Pravo koje ljudi rijetko koriste

Koliko ste puta čuli: “Ja imam pravo na svoje mišljenje!”. Sigurno stotine puta. Koliko ste puta čuli: “Ne znam dovoljno o tome pa ne želim komentirati…” – vjerojatno ne dovoljno. Zašto danas svi vole koristiti “pravo na vlastito mišljenje” a zašto s druge strane rijetki koriste pravo na zadržavanje mišljenja u sebi – pročitajte u nastavku teksta.

Uvod…

Socijalna smo bića i volimo komunicirati jedni s drugima. Svatko teži tome da se okruži ljudima istog ili barem sličnog razmišljanja kao on/ona. To je normalno jer barem tada postoje zajedničke teme za razgovor. To što volimo razgovarati s istomišljenicima ne znači da nam komunikacija s neistomišljenicima treba predstavljati stres ili nelagodu. Trenutak kada tuđe mišljenje počnemo doživljavati kao napad na nas predstavlja veliki stres. Nepotrebno!

Volimo imati mišljenje o svemu…

To je naša karakteristika i nije to loše. Hvala Bogu da je tako jer nas navodi na to da koristimo taj predivan mozak koji imamo za sakupljanje i analiziranje informacija. Potreba za analizom je duboko ukorijenjena u naš sustav ponašanja i između ostalog ima (ili ju je bar prije imala) ulogu zaštite od opasnosti. Budući da danas postoji hrpetina informacija, razvijanje mišljenja o svima njima može biti izuzetno naporno. Pri tome treba imati na umu da mi to ne doživljavamo kao neki naporan proces jer nam je to urođena potreba.

Koliko su naša mišljenja utemeljena?

Prije svega, tu se radi o povodljivosti za polovičnim i neprovjerenim informacijama osoba koje imaju utjecaj na nas. Često se dogodi da nemamo potrebu istraživati detalje i “širu sliku” prezentiranog, već zaključujemo na temelju dobivenih informacija. Ukoliko se nađemo u situaciji da razgovaramo s nekim tko raspolaže s više informacija (koje su kvalitetnije) od naših, vrlo lako može doći do konflikta. Taj konflikt ne mora biti s tom osobom, dovoljno je da se probudi u nama samima.

Pravo na vlastito mišljenje…

Super je što to postoji. Super je što ne postoji jednoumlje jer različita mišljenja osiguravaju napredak. No uvijek me zanimala jedna stvar. Kada sam siguran u nešto što govorim i netko se ne slaže sa mnom- mijenja li to činjenicu da sam ja i dalje siguran u to što govorim? Apsolutno ne. Znači li to da se sugovornik mora složiti sa mnom? Opet, aposolutno ne! Gledam ljude koji su u stanju potrošiti velike količine energije kako bi objasnili sugovorniku zašto su oni u pravu. Ljudi, u takvim situacijama se isplati biti lijen…

Lijenost kao preduvjet neiscrpljujuće komunikacije

Ja sam prije svega velika lijenčina. Stvarno puno komuniciram s ljudima. Tako da se često dogodi da saznam neke genijalne stavove. Genijalni su nevezano uz to slažem li se s njima ili ne. Kada se uopće dogodi da imam potrebu utjecati na mišljenje mog sugovornika/sugovornice, prvo moram razmisliti. O čemu? -O tome smatram li uopće da mi se isplati pokušati promijeniti mišljenje osobe i ima li ta osoba neki benefit od promjene mišljenja. Od kad tako razmišljam, puno mi je lakše. Lakše mi je jer sam shvatio koliko sam puta bez veze pričao s ljudima o nekoj temi da bi na kraju postigao – ništa. Budite lijeni, stvarno je lakše! 😛

Pravo na izlaganje vlastitog mišljenja nije isto kao i pravo na vlastito mišljenje

Da, danas imamo i pravo reći što mislimo. Opet, imate li koristi od toga što ćete nešto reći? Ako je jedina korist izlaganja vašeg mišljenja isključivo u tome što ste rekli svoje mišljenje, ne vjerujem da ćete profitirati. Eto, tad samo netko zna kako vi razmišljate. Ako im se to ne sviđa mogli bi vas počet’ “davit” sa svojim viđenjem situacije. Tada se vraćamo na onaj dio o trošenju vlastite energije i opravdavanje. Nepotrebno! U nama ostaje stalna želja da prezentiramo svoj stav i time se zakopavamo dublje i dublje u nepotrebne komunikacije. Samo zato što druge (ne sve, naravno) ugrožava naše mišljenje.

Pravo na zadržavanje mišljenja za sebe…

Genijalno je. Pomoglo mi je jako u životu. Iako ću ponekad reagirati puno agresivnije od ovog što trenutno pišem, prije toga razmislim o tome isplati li se. Izostankom davanja mog mišljenja ne postajem ništa submisivniji niti odajem stav da se slažem s drugom osobom. Jednostavno prihvatim da netko ima svoje mišljenje kao što i  ja imam svoje. Tad se najčešće dogodi nešto predivno. Shvatite koliko možete super komunicirati s ljudima koji nisu istomišljenici i pri tome čak i uživati.

Neurotično ponašanje kada ne kažu svoje stavove…

Pred par mjeseci sam prisustvovao jednom spontanom razgovoru. U grupi nas je bilo možda četvero ili petero. Pričamo tek toliko da ubijemo vrijeme i dogodi se nešto specifično. Jedan lik je rekao svoje mišljenje koje je bilo provokativno. Argumenti su bili na mjestu, no nije tvrdio da je “pobrao svu pamet svijeta” – jednostavno je rekao što misli o toj temi. Više – manje su se svi nasmijali osim jednog čovjeka. Mi smo nastavili pričati o već trećoj temi a on se još uvijek crvenio. Njegova reakcija i govor tijela su me začudili. Nakon par minuta progovara i vraća se na provokativno mišljenje izrečeno prije. Samo zato što se nije složio s tuđim mišljenjem. Dan danas ne mogu vjerovati da pojedinac može tako žestoko reagirati na tuđi stav – koji apsolutno nije imao što isprovocirati u drugoj osobi.

 

Ne pišem ovdje o temama zajedničkog interesa..

Ajd onak iskreno, na svadbi ste i razgovara se o tome tko preferira koji dućan, automobil i slično. Možete li naći zapravo i jedan razlog zašto bi mišljenje drugog čovjeka imalo utjecaj na vas? -Vjerojatno ne. Kada o tome razmišljamo logično, toliko je sve jasno, da je praktički glupost što pišem tekst o tome. Tekst pišem jer vidim na koji način reagiramo i koliko to stresa izaziva u nama. Kada postoji tema zajedničkog interesa (unutar obitelji ili na poslu…) tada nam je bitno da naš stav bude prihvaćen. To je u potpunosti normalno i očekivano pa ovaj tekst nije usmjeren na taj segment.

Stabilne osobe s čvrstim stavom i oni drugi…

Prepoznat ćete ih na kilometar. Takve osobe prihvaćaju da postoji netko s drugim stavom i ne nastoje ih nužno uvjeriti u istinitost njihova mišljenja.  Tuđe mišljenje ih neće ugroziti nego potaknuti na razmišljanje. Analizirat će to i neće se žuriti s odgovorom. Ugodni su za komunikaciju i vidjet ćete da ih tuđi čvrsti stav neće izbaciti iz takta i izazvati stres. Realno, zašto i bi? Oni procjenjuju žele li podijeliti svoje mišljenje s drugima ili ne. Koriste svoje pravo na zadržavanje vlastitog mišljenja. Genijalno, zar ne?

Da sam šutio, ostao bih filozof….

Izjava koja me potaknula na razmišljanje…

Moram priznati da na prvu nisam razumio o čemu je riječ. Kako bih mogao šutjeti i ostati filozof – ostati? – a nikada to nisam ni bio. Sada mi je jasno. Pojedince koji ne govore uvijek svoje mišljenje možemo češće doživjeti kao kompleksnije osobe (nikako iskompleksirane!). Tako da trenutak kada oni progovore, grupa doživi puno intenzivnije i više im pridoda pažnje nego osobama koje stalno govore što misle. Upravo će ta potreba za konstantnim izražavanjem svojeg mišljenja o svim mogućim temama narušiti naš kredibilitet, pogotovo kasnije u situacijama kada će nam biti bitno da netko prihvati naš stav.

Page 1 of 25

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén