Podijeli sa svojim prijateljima!

Prisjetite se tih neugodnih situacija. Negdje ste u društvu ili na ulici i iznenada padnete. Ne samo da padnete nego se onako, pošteno razvalite i sastavite sa betonom. Boljelo je sigurno, ali zašto većina ljudi prvo pogleda je li ih netko vidio?

 

Svi volimo vjerovati da nam je najbitnije naše vlastito mišljenje i kako se ne zamaramo sa mišljenjima drugih. Čak je jedno vrijeme bilo popularno govoriti drugima da su „nebitni“ i slično.  S obzirom na to što najčešće možemo čuti od drugih i zaključiti iz njihovog mišljenja, uistinu bi većinu osoba u životu trebali staviti u kategoriju „nebitni“. Sve je to jako lijepo i lako izreći, no ponašamo li se uistinu tako? Prisjetite se samo situacije kada vam se neka frendica povjerila i rekla što se „priča u selu“ o vama.  Nikako vam nije drago to čuti, ali ne želite sami sebi dozvoliti ranjivost. Pa onako, gotovo instinktivno kažete: „Ma boli me… što netko misli o meni!“. Naravno, takva izjava najčešće bude popraćena intenzivnim emocijama.

 

Jednom prilikom sam sjedio u parku i promatrao što se događa oko mene. Kraj mene su prolazile dvije djevojke koje su naočigled bile vrlo bitne same sebi. Njihov stav, hod i način komuniciranja odavao je dojam takve velike sigurnosti u sebe. Baš kada su prolazile pokraj mene, jedna od njih je vrlo glasno rekla kako ju uistinu ne može povrijediti riječ, a ni misao nekoga tko je nebitan (vjerojatno ste svjesni koliko sam se trudio uljepšati ovu rečenicu kako ju ne bih prenio „na papir“ u izvornom izdanju hahaha). Ista ta djevojka razvalila se po asfaltnoj stazi nakon nekih 10-tak metara. Nikome nije bilo smiješno. Stvarno je bilo teško gledati, a kamoli još to doživjeti i osjetiti. Međutim, ona je samo pogledala je li ju netko vidio i nastavila dalje.

Kako je mogla nastaviti dalje!? Da sam ja tako pao vjerojatno bi čekao da Sv. Petar dođe po mene, ne bi se ni trudio ići k njemu. Poanta priče: govoriti da nam nije stalo do mišljenja drugih i onda, nakon što smo se propisno razvaliti po podu, najprije pogledati je li nas tko vidio – malo je kontradiktorno!

Kako bismo uistinu naučili slušati sebe i autentično donositi mišljenja i sudove o nečemu, potrebno je vrijeme + razočaranje. Do stava „nije bitno što drugi misle, nego što ja mislim“ ne dolazi se preko noći. Vrlo ga je lako izreći samo zato što nastojimo ne pokazivati slabost u društvu.

Programirani smo, kao narod, da puno pažnje posvećujemo mišljenjima nekoga o nekome, makar sami u dubini znamo da to nije istina. No, tek kada postanemo žrtve nečijih „trač- party-a“ možemo naučiti da tuđe mišljenje nije bitno. Ono što si dugujemo kao ljudska bića, sebi samima, je da pri tom učenju ne razvijemo onu dozu ogorčenosti na ljude. Najgore je kada rečenicu : „Tuđe mišljenje nije bitno!“ ne možemo izgovoriti mirno i staloženo, već s grčem i frustracijom.

Zapamtimo! To što nam uistinu naše mišljenje treba biti najbitnije ne znači da trebamo odbaciti tuđa mišljenja. To što će nas nečije mišljenje povrijediti ne znači da je ono loše za nas. Vrijeme je da odrastemo i prihvatimo da nešto što nije ugodno ne znači da je i loše. U svačijem životu postoje osobe koje vrijedi poslušati i uistinu čvrsto vjerovati njihovom mišljenju. Jesmo li se potrudili prepoznati takve osobe u našoj okolini ili ne, to je naša individualna stvar. Svi smo sposobni prepoznati namjeru iza nečijih riječi. Jer, u puno je slučajeva jedina razlika između informacije i trača – namjera!

Ovaj tekst je originalno objavljen na portalu amazonke.com

Podijeli sa svojim prijateljima!