Podijeli sa svojim prijateljima!

Kada sam došao studirati u Zagreb, morao sam se na štošta toga priviknuti. Hrpa ljudi, čangrizavi ljudi u tramvaju, svugdje beton. Tempo je uvijek užurban, pa čak i kad se probate opustiti netko “sjedne na sirenu” kao da ju prvi put koristi u životu. No eto, ima svojih čari.  Kako sam ispočetka samo šetao gradom da upamtim gdje je što, odmah sam primijetio neke specifičnosti kod ljudi u velikom gradu.

Prva razlika koju sam uočio je to da ljudi na ulici nastoje pratiti samo svoj pravac. Osobno sam navikao gledati po svuda jer uvijek naletim na nekog poznatog (ipak dolazim iz ruralne sredine). Shvaćam da to u velikim gradovima nije tako i da ljudi nemaju potrebu zuriti u druge kraj kojih prolaze, ali postoji jedan generalni stav koji me baš iznenadio.  Hrpa žena tijekom svog hodanja ulicom ima neki specifičan “gard”. Glava podignuta i odaje dojam ponosa, isključivo gledaju naprijed u daljinu i točno im se vidi na licu koliko se kontroliraju da ne gledaju nikoga niti u bilo koju stranu. Razumijem te žene jer ima svakakvih ljudi na ulicama, ali nije li to malo ekstremno? Budući da sam dosta aktivan u proučavanju neverbalne komunikacije, stvarno ne mogu vjerovat koliko se te žene opiru nekim prirodnim  potrebama – kao što je promatranje svijeta oko sebe. Meni je ta cijela situacija toliko komična, a reći ću vam i zašto. Prvo: isti ti ljudi sto puta prolete pored svojih poznanika i prijatelja. Onda klasična situacija, netko viče za njima i odjednom se okreću. U tom trenutku kada prepoznaju svoje frendice i frendove, automatski mijenjaju ekspresiju lica i postaju “people frendly”. Zadržavanje emocija i tolika kontrola tijela jednostavno nema smisla. Drugo: dajte razmislite ponekad malo i o svojoj sigurnosti. Pred par godina sam svjedočio takvom isforsiranom hodanju jedne djevojke pored terase kafića. Iako možda toga nije bila svjesna, toliko se trudila ne pokazati nikakav interes za ljude koji su ju gledali sa terase. Vjerujem da joj uistinu nije bilo ugodno biti toliko u centru pozornosti. No, gledajući u daljinu onako isforsirano, uopće nije gledala kuda hoda. Naravno, stala je u pseći izmet. Zašto? Pa jebiga, kud je gledala? Ali to je lako mogla biti neka rupa u betonu ili slično. Sa stajališta onog čime se bavim, to uistinu nije zdravo što ti ljudi rade. Stalno su u nekim ulogama i stalno nešto glume. Naša podsvijest je zadužena, između ostalog, da prati naše okruženje. Zašto? -Radi naše zaštite!  Koliko god evoluirali i dalje je dio nas zadužen za našu zaštitu od eventualne opasnosti. Sva sreća, ovdje se radilo samo o kombinaciji dreka, srama i energičnog mahanja nogom kako bi se “riješila” neugodnog modnog detalja. No i dalje ne mogu vjerovati koliko se netko može istrenirati da toliko potisne dio funkcija koje su zadužene za našu zaštitu.

Otvaranje duše totalnim strancima…

Život u velikoj sredini pruža određenu dozu anonimnosti koja na selu ne postoji. Na selu informacije o nekome puno prije dođu do ušiju znatiželjnih i dežurnih dušebrižnika. No grad ima neke svoje čari isto. U društvu poznatih se toliko energije ulaže u prezentiranje sebe. Naravno, na onaj način koji nam odgovara. Najzanimljivije od svega je kada iste te ljude vidim kada se opuste u društvu nepoznatih ljudi. Onda kao da “otvore dušu”. Sve maske padaju i najčešće kreću s nekim žalbama i pritužbama. Sadržaj tih izjava je često toliko intiman da sve ne mogu vjerovat da se to iznosi totalnom strancu, ali eto… Forsiranje slike o sebi ima svoj danak, a količina energije koju ulažemo u svoju “fasadu” kad tad dolazi na naplatu. Iz tog razloga, opustite se malo.

Ovaj tekst je originalno objavljen na portalu amazonke.com

Podijeli sa svojim prijateljima!

Trener All Level Healing tehnike, bivši reprezentativac Hrvatske u streljaštvu, trener streljaštva. Fokus mojeg rada je analiza neverbalne komunikacije, mentalne tehnike te međuljudski odnosi u grupama.