Podijeli sa svojim prijateljima!

Ovaj tekst je posvećen partnerskim odnosima. Pišem o obrascu “ Ne znam što hoću, ali znam što neću!” jer se pokazao kao vrlo bitan faktor pri odlukama o tome s kim ćemo stupiti u emotivnu vezu, a sa kim ne. Budući da nam samo iskustvo može pomoći pri dobrom odabiru partnera (a rijetko kada savjeti drugih) vrlo je bitno da pravilno procijenimo važnost ovog obrasca ukoliko postoji kod nas. Zašto? -Ovaj obrazac je tranzicijski obrazac koji u konačnici ne bi trebao biti naše dominantno uvjerenje. Barem ne kada tražimo osobu za dugoročnu vezu…

Koliko smo se samo puta “opekli”….

Iz naših ljubavnih veza najviše učimo, jer nas najviše i bole. Ipak, sami biramo (barem se nadam) osobe s kojima želimo biti u vezi, pa logično – razočaranje bude veće. Budući da sa svakom ljubavnom vezom polako učimo o tome što nam odgovara, svaki put nastaju uvjerenja koja smatramo da će biti trajna. Tko od nas razmišlja ovako: “Sada mi se sviđa taj tip osobe, ali tko zna što će biti za deset godina?”. -Gotovo nitko, jer nije ni logično. Iako ne razmišljamo na taj način, to ne mijenja jednu činjenicu. Ukoliko se razočaramo u partnera idući put ćemo tražiti drugačijeg (ukoliko smo svladali lekciju!). Iz tog razloga govorimo o obrascu “Ne znam što hoću, ali znam što neću” kao tranzicijskom.

Tranzicijski obrasci…

Nisam siguran koliko se ovaj termin upotrebljava u literaturi, no pokazao mi se kao dosta dobar. Svako naše razmišljanje nam je u tom trenutku logično. No mijenjamo se, zar ne? Razmišljanja se mijenjaju. Nakon godina i godina iskustva dođemo do određenog zaključka ili uvjerenja koje “drži vodu” i njega se držimo. Svi obrasci i uvjerenja koji su prethodili tom “konačnom” obrascu su tranzicijski obrasci. “Ne znam što hoću, ali znam što neću” je vrhunski primjer toga. Iako se obrazac odnosi i na ostale segmente života, najlakše ga je objasniti kroz ljubavne veze.

Ukoliko imamo takav stav, jesmo li napredovali ili?

Definitivno napredujemo ukoliko znamo što ne želimo. Sjetite se samo perioda kada ste dozvoljavali vašim bivšima da se svakako ponašaju prema vama. Najvjerojatnije vas je mučila činjenica da nemate pojma zašto je takav/takva i Boga molili da se promijeni kao da je jedini/jedina na svijetu. I nakon nekoliko takvih loših odnosa, došli ste do zaključaka što ne želite. Super. To je veoma bitan korak za daljnji život, samo ne dozvolite da vaša razmišljanja o tome što NE želite upravljaju vašim daljnjim izborom.

 Postoji toliko toga što nismo iskusili (i ne bismo htjeli doživjeti) i iz tog razloga traženje partnera po kriteriju “znam što neću” može rezultirati novim razočaranjima – kojih niste ni svjesni.

Meni je samo bitno da nije…

Gotovo uvijek u radu s mojim klijentima čujem ovakav oblik rečenice. “Ma samo da on nije ovakav/onakav…”. To je klasični primjer obrasca “Ne znam što hoću, ali znam što neću!”. Jedan primjer. Mlada žena u ranim 30-ima koja se uspjela ostvariti na poslovnoj razini. Ulagala je mnogo energije u svoj posao da bi dostigla ovu razinu na kojoj je sada. Sada još samo želi dobrog partnera. Njeni parametri za odabir se temelje isključivo na želji da partner nije kockar. Imala je jednu ozbiljnu vezu gdje ju je bivši doveo u dugove zbog kockanja. S razlogom je oprezna, kao što bismo svi mi bili, no pogrešno je svoj odabir temeljiti samo na tom kriteriju.

Ukoliko ne odlučimo što želimo…

Ukoliko ne odlučimo što zapravo želimo od našeg partnera fokusiramo se isključivo na negativne aspekte. Čak i ako nam se ostvari želja da naš partner ne bude ovakav/onakav, postoji previše drugih negativnih osobina koje može imati – a mi im ne pridajemo važnost. Koliko god ovo zvučalo logično u teoriji, kada se ostvare emocije – ova situacija postaje vrlo učestala.

“Znam što hoću, ali znam i što neću!” – cilj kojem treba težiti

Kada saznamo što uistinu želimo i ne želimo od naših partnera i dalje postoji mogućnost da budemo povrijeđeni. Jednostavno, takva je to igra. Fleksibilnost i otvorena komunikacija su najbolja garancija za uspjeh (ukoliko vam je suđeno 😛 ). Jedna me anegdota jako nasmijala. Razgovarajući s frendicom upravo o toj temi dobio sam ovakav odgovor: “Ja sa svojim dečkom imam otvorenu komunikaciju, sve mu otvoreno kažem šta mi ne odgovara!”. Naravno, otvorena komunikacija je dijalog, što u slučaju moje frendice izostaje jer jako jako voli monologe.

I za kraj….

Ukoliko ste u razgovoru s nekim vama dragim čuli: “Ma opametila sam se ja, neću si ja to više dozvoliti…” znajte da njenom “opamećivanju” najvjerojatnije nije došao kraj. Pokušajte, uvijek na blag način, usmjeriti osobu na to da traži kvalitete. Hrpa potencijalnih partnera oko nas nema neka nama iritantna ponašanja, što ne znači da želimo stalno provoditi svoje vrijeme s njima. Pogotovo ne znači da trebamo živjeti s njima samo zato što nisu “kao onaj partner od prije”.

Podijeli sa svojim prijateljima!