Podijeli sa svojim prijateljima!

 

Pozitiva vamo, pozitiva tamo. Svi nešto savjetuju da moramo biti pozitivni i da uvijek moramo gledati sve s vedrije strane. Djelomično se slažem s tim. No što je s onim danima kad jednostavno nismo OK. Ono, sve je nekako bljak i nismo baš zadovoljni. Što sad napravit? -Prvo bi bilo dobro to prihvatiti. Jednostavno, tako je kako je. Prihvatiti treba da se ne osjećamo dobro, da nam danas baš i nije neki dan. Ništa spektakularno, na prvu. Kada malo bolje pogledamo, to je zapravo najpametnija stvar koju možemo napraviti. Poznajete li nekoga tko se pomalo panično bori s kilažom? Stalno se živcira zbog viška kila, stalno nešto trenira, a neki realni rezultati izostaju? Aha, takvih je podosta. Što mislite zašto tim ljudima izostaju rezultati? -Pa zato što ne prihvaćaju sebe kakvi su trenutno. Zato što se sekiraju, zato što pokušavaju postići promjenu prebrzo, zato što uopće ne poštuju proces promjene. S prihvaćanjem trenutnog stanja ili sebe samoga otvara se put prema promjeni.

U nekoliko istraživanja o pozitivnim afirmacijama koje su provodili psiholozi došlo je do malo neočekivanih rezultata. Iako se svi vjerojatno slažemo da je pozitiva super, u jednom primjeru se pozitiva pokazala pomalo štetnom. Taj primjer su ljudi s niskim samopouzdanjem. Naime, kroz istraživanje su istraživači došli do zaključka da pozitivne afirmacije kod ljudi s niskim samopouzdanjem mogu prouzrokovati neke neželjene emocije. Neželjene emocije poslije pozitivnih afirmacija? Pa kako je to moguće?! -Moguće je jer s pozitivnim afirmacijama možemo još bolje osvijestiti koliko smo daleko od pozitive. To nas naravno može rastužiti.  S afirmacijom da sam savršene tjelesne težine samo osvještavam koliko sam zapravo daleko od nje. Ne možemo reći da pozitivnim afirmacijama nešto fali i da one nisu dobre. Baš naprotiv, osobno su mi se pokazale vrlo korisne i mislim da su zaslužne za velik dio mog osobnog napretka. Pozitivnim afirmacijama ništa ne nedostaje, nego nama kao osobama nešto nedostaje. Nedostaje nam jedan korak između našeg trenutnog stanja uma/tijela i one pozitive/cilja. A to je prihvaćanje trenutnog stanja. Onog trenutnog stanja koje je daleko od savršenog, onog trenutnog stanja koje nije poželjno, onog trenutnog stanja s kojim ne znamo što bismo.

Možemo se samo zapitati: „OK, trenutno sam takav/a, i što sad?!“. Pa baš ništa. Prihvaćam se kakav jesam, a ako me to zaista duboko smeta, naći ću neko rješenje za svoj problem. Upravo ovdje je jedan veliki korak u našem osobnom rastu i razvoju o kojem ne pišu u self-help best sellerima. Koliko se god činilo čudno, ovo zaista je velik korak. To je veliki korak kojeg mnogi odluče preskočiti u nadi da će što prije proći kroz transformaciju. Iz iskustva govoreći, nekih velikih preskakanja u osobnom rastu i razvoju nema. One velike ciljeve trebamo rascjepkati na niz manjih ciljeva i jednostavno krenuti. Ukoliko to zaista želimo.

Uostalom, ne možemo svaki dan u godini biti u nekom stanju velike sreće. Nije to baš prirodno. Te se dane ne trebamo uvijek bombardirati s pozitivom. Nekada ti dani služe da se malo zamislimo nad samima sobom i napravimo jedan jako važan korak, a to je prihvaćanje sebe kakvi jesmo.

 

Ovaj tekst je originalno objavljen na portalu amazonke.com

Podijeli sa svojim prijateljima!