Podijeli sa svojim prijateljima!

Jeste li ikada razmišljali zašto smo baš toliko na fejsu? Ili zašto konstantno osvježavamo news feed na Instagramu u nadi da će stići nova slika i da ćemo vidjeti nešto novo…

Stvarno, zašto su društvene mreže toliko primamljivije od pravih kontakata? Zaista me to muči, jer vidim da sam se i sam počeo pretvarati više u virtualnu osobu, nego u osobu koja živi među ljudima. Naime, zaista volim društvene mreže i tehnologije, ali sad mi se čini da polagano prelazim granice običnog interesa. Zanima me zašto većina ljudi mijenja tip komunikacije, odnosno zašto digitalna komunikacija postaje glavni oblik komunikacije? Nakon samo kraćeg razmišljanja, mogući razlozi su mi počeli dolaziti… Zaključio sam da nema jedinstvenog razloga zašto se tako ponašamo, nego da je to jako individualno.

Ono što mi je bilo najupečatljivije je egocentričnost. Egocentričnost u kontekstu digitalne digitalne komunikacije omogućava da jednostavno prekinemo razgovor, bez da se moramo suočiti s razočaranim licem našeg sugovornika.  Dok izmjenjujemo poruke s nekim, mi u bilo kojem trenutku možemo odlučiti da nećemo više čitati poruke našeg sugovornika… Dakle, možemo isključiti sugovornika samo zato što nam se, npr. ne da slušati njihove priče. To naravno daje osjećaj moći i važnosti. Taj osjećaj jako teško dobijemo kroz komunikaciju u „4 oka“, najčešće zato što se ne usudimo samo najednom sugovornika isključiti. Radi toga što se ne usudimo, kroz brojne i brojne razgovore, razvijamo frustraciju (jer ne možemo izbjeći razgovor u kojem nam se ne da biti) i na nekom nesvjesnom nivou počinjemo tražiti izlaz. Najednom um shvati da sva ta neugodnost može biti izbjegnuta ako razgovaramo preko poruka jer tada imamo mogućnost bezbolno prekinuti komunikaciju kad nam sugovornik  počne ići na živce… To je trenutak kad shvatimo da mobilni telefoni mogu zamijeniti relativno naporan proces razvijanja komunikacijskih vještina.

Druga interesantna pojava bi mogla imati veze s filmovima i serijama. Kad pogledamo malo na svoje živote, oni su rijetko kada  zauzeti s nekim zanimljivim sadržajima. Naime, većina ljudi provodi relativno monotone dane bez nekih velikih promjena. Ono što je zanimljivo je to da nekako više volimo gledati kako drugi žive umjesto da mi počnemo živjeti. Instagram i Face su puni idealnih profila s idealnim slikama. To su oni ljudi čiji život odgovara našim unutarnjim idealima i uvjerenjima kako zapravo život treba izgledati (ta uvjerenja nerijetko formiramo gledajući serije i filmove). Najednom te formirane ideale prepoznajemo na profilima raznih ljudi i njih počinjemo pratiti. Gledamo sve što oni objave, kupujemo njihove knjige, neki čak i vrište ako ih vide uživo. Razmišljao sam zašto je tome tako i došao sam do jednog jedinog zaključka. „Tako je lakše!“ Lakše je zabit nos u telefon i gledat kako netko drugi živi fantastično, nego se početi boriti sa svim uvjerenjima koja nas koče na putu do takvog „idealnog života“. Jednostavno je lakše gledati i fantazirati nego početi djelovati. Mislim da je jedan od uzroka skoro opsesivnog praćenja tuđih profila i nezadovoljstvo svojim životom. Ako malo bolje razmislimo, nije li malo suludo trošiti svoje dane pod nebom gledajući predstavu koju netko drugi stavlja na Instagram? Ne kažem da bismo svi trebali odmah izbrisati sve račune na društvenim mrežama, nego da bismo trebali preispitati vrijeme koje provodimo na istim.

Treća interesantna stvar… Jeste li primijetili da ljudi koji puno koriste telefone zbog posla ne vise na njima toliko u svoje slobodno vrijeme, za razliku od recimo učenika i studenata? Očito je sve stvar doživljavanja. Neki mobitele doživljavaju kao portal u neki drugi i bolji svijet, a neki ga doživljavaju kao sredstvo za obavljanje svog posla. Koji doživljaj je logičniji i održiviji?

Ovaj tekst je originalno objavljen na portalu amazonke.com

Podijeli sa svojim prijateljima!