Podijeli sa svojim prijateljima!

Poprilično sam siguran da sam već pisao nekakav tekst na ovu temu, ali zbog nedavnih pitanja mislim da je vrijeme za još jedan tekst. Pitanja su uglavnom vezana za životne promjene, odnosno za percepciju istih. Skoro da se i ne mogu sjetiti neke osobe koja je počela raditi na sebi (ili barem tražila za savjet), bez da je pitala jedno magično pitanje! „Kad će se to meni promijeniti?“. S određenim tehnikama postavljanja pitanja, u većini slučajeva, dolazimo do nerijetkog uvjerenja da se promjene događaju preko noći. Ili želju da se promjena dogodi preko noći… OK, razmislimo malo o toj želji.

 

Kao što sam napisao u prethodnom tekstu, jedna od životnih konstanta je promjena. Zaista smo nerijetko, s tom činjenicom posvađani. Svi želimo neke životne promjene i to je apsolutno u redu. Svi imamo pravo na određenu kvalitetu života i na ostvarenje svojih želja. Pitanje je da li dozvoljavamo i da li radimo sve ono što je potrebno da te želje i ostvarimo.

 

Svi želimo neke promjene, ali promjeni ponekad ne dajemo vremena da se dogodi.

Ne znam točno kako se u svijest ljudi usadila ideja da se promjene (barem one dobre) događaju preko noći. Ne znam ni točno otkud je potekla ta ideja, ali OK. Ta ideja je prisutna i očito joj trebamo posvetiti našu pažnju. Jeste li ikada probali prestati pušiti? Jeste li ikada probali odlučiti redovito vježbati? Jeste li si ikada postavili neki cilj, pa od njega odustali drugi tjedan? Ja osobno mogu potvrditi da jesam. Ne samo jednom, nego xyz puta do sada. Svaki put se našlo neko „dobro“ opravdanje za odustajanje. Ne mogu reći da nisam imao volju za tim promjenama. Mogu samo reći da sam imao iracionalna očekivanja vezana za rezultate. Obično se radilo o prevelikim željama unutar jako kratkog vremenskog okvira ili o željama za koje sam ubrzo shvatio da mi nisu baš toliko bitne (ilitiga, shvatio sam da mi se ne da). Ništa strašno kad se to dogodi jednom. Ništa strašno kad se to dogodi dvaput. Ništa strašno kad se to dogodi i triputa. Strašno je kad takvo ponašanje postane navika.

Promjena je proces, a ne događaj!

 

Zašto je važno biti realan s vremenskim rokovima za ostvarenje ciljeva i promjena?

 Jednostavno. Zamislite si samo kako se osjećate kada vam šef da gomilu posla za obaviti i kaže da očekuje da to napravite do sutra? Koje su vam prve misli kad čujete za taj vremenski okvir? Vjerojatno te misli ne bi bilo u redu objaviti na blogu necenzurirane, jer najčešće sadrže jako puno psovki. Ha-ha. Svi znate o čemu pričam 😊 Kad podvučemo crtu, osjećate nešto što bi se moglo definirati kao stres. To je logično, jer ste suočeni s ogromnim poslom za kojeg niste sigurni je li ga uopće moguće odraditi u tako kratkom vremenu.

Zamislite si samo kakav pritisak stavljamo na svoj duh i tijelo kada zahtijevamo velike promjene od samih sebe, po mogućnosti u dva ili tri tjedna! Teško je uvjeriti same sebe (podsvijest) da želimo ostvariti neki svoj cilj (promjenu), a u istom trenu postavimo vremenski okvir u kojeg u principu ni sami ne vjerujemo. Naša podsvijest se uopće ne mora slagati s našim svjesnim željama. Isto tako, podsvijest se ne mora slagati s postavljenim vremenskim okvirom. Točno tu nastaje konflikt. Ne samo da želimo promijeniti naše obrasce, nego još to želimo po mogućnosti sutra. Taj naš jadan um, suočen s zahtjevom za velikom promjenom i takvim vremenskim okvirom, može reagirati jedino onako kako i mi reagiramo kad naš šef želi nešto „od danas do sutra“. Ukratko, sami smo prema sebi onakvi šefovi kakve ne volimo. Ako vas ponašanje takvih iracionalnih šefova ne motivira da odradite posao, zašto mislite da će to isto ponašanje motivirati vaš um da napravi sve ono što je potrebno da bi se promjena dogodila. Ovo više – manje vrijedi za sve promjene navika, obrazaca, ili ostvarenje ciljeva. Neovisno o tome da li želite smršaviti, prestati pušiti, početi voljeti sami sebe ili početi otkrivati svoj životni put.

Nestrpljivost nije odlika isključivo Millennial generacija

Iako je možda nestrpljivost izraženija u mlađim generacijama, ona je prisutna i kod starijih generacija. Ne sjećam se točno u kojoj knjizi sam pročitao da je emocionalna inteligencija poprilično bitan faktor za uspjeh u životu. Naravno, taj uspjeh u životu je termin kojem svaki pojedinac daje značenje. Više – manje svaki „uspjeh u životu“ ovisi i o strpljivosti. Upravo ta strpljivost je odlika emocionalno inteligentnih ljudi. Zašto? -Zato što ljudi koji rade na svojoj emocionalnoj inteligenciji mogu „odgoditi“ želju za zadovoljavanjem neke želje na duži vremenski period. Što to konkretno znači? Emocionalno pismeni ljudi lakše prihvaćaju da se njihova želja ne mora ostvariti instant brzinom. Ti ljudi su u stanju prihvatiti da za neke stvari moramo raditi duži vremenski period. Ti ljudi ne odustaju od vježbanja već drugi tjedan, jer su svjesni da ako žele vidjeti željeni rezultat, moraju još odraditi određeni broj koraka. Njima ne potonu lađe kad zaista shvate da je ostvarenje njihovog cilja jedan proces.

„Sad ću odraditi vizualizaciju, a onda si idem napraviti sendvič!“

Ovo sam danas čuo u jednom videu, ako se ne varam, od Jima Carreyja. Razgovor je bio baš na ovu temu. Priznao je da si je sam napisao ček za 10 milijuna dolara i stavio si ga u novčanik kao podsjetnik prema cilju. Koristio je i tehnike vizualizacije kako bi koncentrirao svoj um prema tom cilju. Je li Jim Carrey poslije vizualizacije išao napraviti sendvič ili je išao raditi? Kako on kaže, išao je raditi. Ovo sa sendvičem je rekao onako, sarkastično. Htio je naglasiti da nije dovoljno „samo željeti“, nego da želju treba kombinirati s akcijom. Njegova vizualizacija i ček od 10 milijuna dolara nije značila da to hoće zaraditi s idućim filmom. Koliko sam shvatio iz priče, prvo je odradio nekoliko manjih projekata, prije nego što je uletio jedan veliki. Taj veliki projekt nije „uletio“, nego je rezultat ovih manjih projekata, jer su ga „velike ribe“ prepoznale u tim manjim projektima. Da duga priča bude kratka, Jim je zaradio svojih 10 milijuna dolara. Jim si sada može napraviti jako puno sendviča. Bravo Jim 😊

 

Počela sam raditi na sebi prošli vikend, ali se još ništa nije promjenilo!“

Da, ovo čujem nerijetko. Ne mogu reći da je jedan tjedan prekratki rok za bilo kakvu promjenu, ali možda je prekratak rok za vašu željenu promjenu! Nije isto želimo li promijeniti neki obrazac s kojim živimo već 30 godina ili želimo promijeniti neku sitnicu. Kao što znate i sami, ili ste možda čuli, navike nije baš lako promijeniti. Kada bi to bilo lako, puno ljudi bi zaista prestalo pušiti prvi put kada su rekli da će prestati pušiti. Jednostavno, neke navike su povezane s hrpom uvjerenja. Tih povezanosti najčešće nismo svjesni. Iako tih povezanosti nismo svjesni, to ne znači da one ne postoje. Kako bih ovo pojednostavio, izmislit ću jedan primjer. Osoba A želi naučiti reći ne. Želi naučiti postaviti granice. To sve djeluje poprilično jednostavno, no osoba A iz nekog razloga ne može reći ne i zbog toga se loše osjeća. Ta osoba zapravo  u svojoj podsvijesti ima hrpu ograničavajućih uvjerenja koje joj govore da ne smije reći ne. Iako ih nije svjesna, svjesna je manifestacije tih uvjerenja. Ta manifestacija je njezino uvjerenje da ne može reći ne. Iskreno, mislim da nema tog čovjeka na planetu koji može znati što je to sve točno u umu osobe A, što ju sprječava da kaže ne. U toj podsvijesti mogu biti samo 3 ograničavajuća uvjerenja, a može ih biti 5000. Tko će ga znati. Zamislite si samo, kakav pritisak stavljamo na sebe ako odlučimo da želimo naučiti reći ne u tjedan dana, a imamo recimo 3000 uvjerenja koja govore da ne smijemo reći ne. Kako će nam mozak procesuirati tako veliki zahtjev? Da pojednostavim primjer, takav zahtjev je recimo jednak kao da učitelj matematike klincima u prvom razredu zada zadatak da moraju izračunati ne znam kakve integralne račune. Jednostavno neće ići. Ti klinci će morati uložiti još nebrojeno puno sati rješavanja jednostavnih matematičkih zadataka, prije nego što budu u stanju rješavati integralne račune. To je proces. To je jednostavno nešto s čim se moramo pomiriti.

 

Poanta ovog primjera je usporedba s našim ciljevima za osobni rast i razvoj. Nerijetko se dogodi da ljudi žele rješavati ove hipotetske „integralne račune u osobnom rastu i razvoju“, a još nisu savladali ni osnove. Toliko je stepenica preskočiti, uz najbolju volju, jako teško. Ako ćemo preskakati stepenice, vjerojatno ćemo se razbiti i zaključiti da cilj nije vrijedan truda. Ako koračamo stepenicu po stepenicu, doći ćemo do cilja, samo malo lakšim tempom! 😊

Podijeli sa svojim prijateljima!

Trener i instruktor All Level Healing™ tehnike osobnog rasta i razvoja, bivši reprezentativac Hrvatske u streljaštvu, fizioterapeut, entuzijast za osobni rast i razvoj, karmu i patke.