Podijeli sa svojim prijateljima!

Baš sjedim u vlaku i razmišljam o čemu ću pisati za iduću kolumnu. Ideja je puno, ali nikako da jednu uhvatim i realiziram. Dok sjedim u vlaku i razmišljam o čemu ću pisati, promatram što se događa oko mene. Događa se to da vlak kasni preko dva sata u polasku, događa se to da ću vjerojatno epski zakasniti na dogovorene termine u Zagrebu, događa se to da uopće nemam kontrolu nad situacijom. Na neki način je super što se ovo dogodilo, jer imam priliku svjedočiti ponašanju ljudi koji me okružuju u vlaku, a samim tim imam i dobru temu za kolumnu! Tema današnje kolumna bit će strpljivost. Ne zato što već preko dva sata sjedim u vlaku čekajući polazak, nego zato što mi je prije par minuta došla jedna zanimljiva misao do svijesti: „Misao da nisam popi**io na trenutnu situaciju!“.

Možda vam se to u ovom trenutku ne čini značajno, no kao trener osobnog rasta i razvoja znam koliko je ovo veliki trenutak. Taj trenutak je rezultat dosta velikog rada na sebi, puno različitih pokušaja i pri tome puno napravljenih pogrešaka, ali eto, došlo je i do rezultata. Rezultat je strpljivost. Rezultat je prihvaćanje. Rezultat je shvaćanje koliko sam zapravo mali u ovom Svemiru. Rezultat je svjesnost o egu. Da se ovo dogodilo prije godinu dana, vjerojatno bih već imao povišen krvni tlak i obilno bih opsovao sva znana božanstva. Izgleda da se u cijelom procesu rada na sebi nešto u meni promijenilo. Nisam znao kada će se to dogoditi, nisam znao kako će se to dogoditi, nisam znao gdje će se to dogoditi. Jednostavno sam radio, pa što bude; bude! To je zapravo i neka poruka ove kolumne, odnosno savjet vezan za očekivanja vezana uz rad na sebi.

Ako krećeš raditi na sebi i očekuješ da ćeš vidjeti (velike) rezultate već sutra, vjerojatno ćeš već sutra biti razočaran/a!

            U ovom slučaju, gotovo da nema razlike između rada na sebi na fizičkom nivou (tjelovježba) i rada na sebi na mentalno/duhovnom nivou. Za oba rada trebamo volju, vrijeme, trud i snagu. Sigurno ste do sada krenuli vježbati kako biste smršavili, pa ste odustali već nakon par dana jer niste vidjeli ni najmanji pomak u smanjenju kilaže. Stara priča, svi ju vjerojatno znate. Isto tako je i s našim umom i njegovim promjenama. Nije ga baš lako promijeniti. Um jednim svojim dijelom ne voli promjene (onim dijelom koji nas pokušava držati u rutini), a drugim dijelom nas forsira u nova iskustva jer mu je dosadno. Paradoksalno, znam. Nije ni meni drago zbog toga, ali eto, takvi su nam umovi! Budući da um ne voli promjene, a jako voli svoju rutinu, svaki će pokušaj promjene probati sabotirati. Sjećate se npr., kada ste počeli vježbati. Prva dva dana ste bili ozbiljni, već tamo treći-četvrti dan su krenuli izgovori. Ti izgovori su zapravo manifestacija našeg uma koji se ne želi promijeniti. To je ona prva bitka koju moramo dobiti sami sa sobom, a ne s terapeutom. Rezultat ove bitke ovisi gotovo samo o volji onoga koji se bori i o tome hoće li izdržati dovoljno vremena da uvjeri svoj nesvjesni um da je promjena nužna. Vjerojatno ćete, čitajući naše kolumne i tekstove na blogu, shvatiti da jako puno tipkamo o nesvjesnom umu. Kad podvučemo crtu ispod svega što znamo, najveći dio rada na sebi otpada na uvjeravanje naše podsvijesti u neku našu svjesnu želju. Ovo ću sada ponoviti jer je zaista bitno. Rad na sebi (u najvećem dijelu slučajeva) je zapravo uvjeravanje naše podsvijesti da se ponaša u skladu s našom svjesnom željom. Nerijetko je i obrnuto. Obrnuto u smislu da mi moramo prilagoditi svoju svijest onom što nam govori podsvijest. Usput rečeno, kad naučimo gledati stvari u tom smjeru, to na kraju ispadne razvoj intuicije. Ne zvuči komplicirano? -Zapravo ni nije. Blokada u razvijanju svojih potencijala nije kompliciranost tehnika za osobni rast i razvoj, nego nestrpljivost i očekivanja.

Očekivanja nas vode na put razočaranja, a na tom putu nas prati nestrpljivost!

Negdje na internetu sam pročitao da nas samo očekivanja vode do razočaranja. Iz početka mi se to činilo malo blesavo. Onda sam mislio da je normalno nešto očekivati, jer ako ne očekuješ, onda zapravo ni nećeš pokazati da ti je stalo. Nekom unutarnjom logikom, zaključio sam da moram očekivati inače ću Svemiru i drugima oko sebe zapravo pokazati da mi nije stalo nekog cilja. S današnjom pameti mogu samo reći da sam bio totalna budala. Svijet uopće ne funkcionira tako. S visokim očekivanjima sam si samo nabijao pritisak, a u konačnici pojačavao intenzitet razočaranosti kad mi nije uspjelo ostvariti cilj. Da ne spominjem nestrpljivost koja je pratila svaku misao o mojim očekivanjima. Nakon što sam ovaj nesretni ciklus ponovio nekoliko puta, „uvjerio“ sam sam sebe da nije dobro željeti, jer želje vode do emocija koje ne želim osjećati. Još jednom, bio sam budala. Taj zaključak uopće ne drži vodu. Na kraju sam negirao svoje ciljeve i želje te još bolje tonuo u neželjene emocije. Zašto? -Zato što moramo nešto raditi i moramo imati neke ciljeve, a ja sam odlučio da ih ne želim imati jer me bole. Međutim, um za to nije briga. On hoće nove stvari, a to što mene moja uvjerenja bole je sasvim drugi problem. Problem za kojeg moj um (pa tako i drugi umovi) nemaju razumijevanja. Na kraju sam shvatio što znači da su očekivanja ta koja vode do razočaranja. Shvatio sam to na način da sam jednom, nakon što sam si postavio neki cilj, skoro nihilistički odrađivao sve što je bilo potrebno da cilj ostvarim. Dakle, radio sam, ali nisam očekivao. Vlastiti mehanizam obrane mi nije dozvoljavao da očekujem. Na kraju, vidi čuda, cilj je bio ostvaren. Bio sam zbunjen. Kroz glavu mi je proletjelo: „Pa kak’ mi je uspjelo? Uopće nisam „želio“ da mi uspije? Zašto je sada bilo relativno lako, a prije je boljelo na svakom koraku?“… Pitanja su se otvarala jedna za drugim, a odgovora nije bilo. Odgovor je na kraju došao kada sam prestao razmišljati o tome svemu. To je bio tren kad sam shvatio da sam pobrkao pojmove i da sam zamijenio želju s očekivanjem te da sam imao jednu predstavu u glavi o tome kako se ciljevi ostvaruju. Onda mi je postalo jasno da ako postavim neki cilj koji je u skladu sa mnom i ukratko dizajniram plan koraka po kojima ću cilj ostvariti, te jednostavno počnem raditi, a ne očekivati, da će mi vjerojatno uspjeti.

Očekivanje neće donijeti rezultate. Očekivanja će jedino donijeti nestrpljivost pri pokušaju ostvarenja cilja, a ta nestrpljivost nas jako umara. Hoćemo li uložiti svoju energiju na održavanje očekivanja ili u one male korake koji će nas dovesti do cilja?

Ovaj je tekst originalno objavljen na portalu amazonke.com!

Podijeli sa svojim prijateljima!

Trener i instruktor All Level Healing™ tehnike osobnog rasta i razvoja, bivši reprezentativac Hrvatske u streljaštvu, fizioterapeut, entuzijast za osobni rast i razvoj, karmu i patke.