Oznaka: međuljudski odnosi (Page 1 of 2)

Biti duhovan ne znači biti glup

U posljednja dva tjedna primjećujem neki rastući trend nezadovoljstva s “duhovnjacima”. Pojavljuju se neke primjedbe i komentari koji upućuju na opće neznanje, ali i pokušaje, možda svjesne a možda i nesvjesne, manipulacije…

Eto, da bismo ovu temu dobro obradili, potrebno je osvijestiti početne probleme. Što točno duhovnjaka čini duhovnjakom? Što točno duhovnost jest? Da li “produhovljene” osobe ne smiju kontrirati drugima?

Dati univerzalne odgovore na ova pitanja je doista teško. Pitanje da li je uopće moguće. Barem za sada. Danas živimo u svijetu gdje su skoro svi čuli bar za jednog motivacijskog govornika, bar jednog duhovnog gurua, bar jednog coacha, itd… Naravno da neki sve te ljude trpaju u isti koš, a to je koš “duhovnjaka”. Budući da su svi ti ljudi do svojeg statusa došli po svojim jedinstvenim putevima, školama i životima, generalizirati mišljenje o “duhovnjacima” na temelju jednog ili dva čovjeka je zaista… Neću ni napisati što mislim o takvim generalizacijama. 🙂

Dakle, zaista je teško točno  nalijepiti etiketu “duhovnjaka” na nekog pojedinca, zato što još ne postoji neki jedinstveni utvrđeni put koji te vodi do licence duhovnjaka. Da li je netko duhovnjak ili ne, uglavnom ovisi o našoj percepciji, uvjerenjima i predrasudama o tome što duhovnost zaista jest.

“Pa ti si “produhovljen” i ne smiješ se ljutiti!”

Dobro da sam sjedio kada sam čuo ovu izjavu. Analizirajmo je malo. Nakon, otprilike, dva do tri dana razmišljanja o toj izjavi, nisam ju mogao shvatiti kao ništa drugo nego kao pokušaj manipulacije. Da malo pojasnim situaciju i kontekst u kojem je ova biserna izjava izrečena. Osoba A želi da “duhovnjak” nešto napravi za nju. Naravno da je ta želja usmjerena na isključivu dobrobit osobe A. Nakon što se “duhovnjak” razljutio, uslijedila je ova izjava. Iz toga možemo zaključiti da bi se produhovljene osobe trebale slagati sa svime što drugi ljudi govore/rade/žele i još se pri tome ne smiju naljutiti. Čak iako netko pokušava manipulirati njima. Ima li vam to logike?

Čak se i Dalaj Lama razljuti…

Kad smo već kod duhovnjaka, vjerojatno bi Dalaj Lama bio jako dobar primjer. Kao što znate, Dalaj Lama je poznat po svojoj smirenosti i simpatičnosti. Jednom su ga pitali da li se on ikada razljuti? Njegov odgovor je iznenadio mnoge, jer je bio potvrdan. U drugom je razgovoru rekao da nije poanta da se nikada ne razljutimo, nego da se dovoljno brzo smirimo i oprostimo. Na svojoj je službenoj web stranici također odgovorio na to pitanje. Napisao je: “Ako ljudsko biće nikada ne pokazuje ljutnju, onda mislim da nešto s tom osobom nije u redu.” Mislim da bi se čak i stručni ljudi, kao psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti složili s ovom izjavom. Evo, ako netko iz tih struka čita ovaj tekst, zamolio bih ga za njegovo stručno mišljenje u komentar ispod teksta. Hvala unaprijed 🙂

Mislim da već sada mogu zaključiti da taj mit o “duhovnjacima koji se ne smiju naljutiti” ne drži vodu.

Biti duhovan ne znači biti glup i dozvoljavati manipulacije

Gotovo sam 100% uvjeren da svi imamo barem jednog manipulatora u našem bližem okruženju. Mislim da vam uopće neće biti teško identificirati tu osobu. Znate, to je ona osoba zbog koje konstantno imate grižnju savjesti i koja vas stalno na neki način forsira da radite nešto što zapravo ne želite. Naravno, poprilično je vješta u tome. Ta osoba stalno ima neke zahtjeve i potrebe za koje se svi drugi “moraju” pobrinuti. Pogodite što se dogodi kad takva osoba sazna da netko radi na sebi i da želi živjeti malo svjesniji način života? -Taj manipulator ili manipulatorica će jako brzo uočiti uvjerenja koja su dobra za manipulaciju te će ih probati iskoristiti za svoju dobrobit. Kao na primjer ovo, da se duhovnjak ne smije ljutiti. Manipulatoru to omogućava da duhovnjaka konstantno stavlja u situacije u kojima se nitko ne bi trebao nalaziti, a ukoliko dođe do kakve pobune, manipulator će vješto “nabiti duhovna uvjerenja” duhovnjaku na nos.

Da li ćemo dozvoliti takvim manipulatorima da nam upravljaju životom, odabir je svakoga od nas. Neovisno o tome je li netko “produhovljen” ili ne. Dakle, ako i sam manipulator ne voli da netko manipulira njime, zašto očekuje da će “duhovnjak” s veseljem prihvatiti njegovu manipulaciju?

Čini mi se da većina manipulatora uopće nije ni svjesna što radi

Nije da branim manipulatore, ali zaista mi se čini da veliki dio njih to ne radi baš svjesno. A ako i rade svjesno, definitivno ne razmišljaju o posljedicama svojeg ponašanja. Posljedica dugotrajnih manipulacija najčešće vodi do napuštanja odnosa. Žrtva manipulacije jednostavno više ne može izdržati pritiske pa se distancira. Naravno, manipulatoru ta situacija ne odgovara jer je od tog odnosa imao korist. Većinu tih manipulatora prepoznajem po njihovom opisu promjene njihovih žrtava. Manipulatori najčešće govore da su se njihove žrtve promijenile, da nisu više one stare, da ne znaju što se je s njima dogodilo. Eto, dogodilo se to da su shvatili da zaslužuju bolje i da su napustili odnos. Iako je to super za žrtvu, manipulator će bit iznimno nesretan zbog toga.

Zašto toliko pišem o odnosu manipulatora i žrtve u tekstu o “duhovnjacima”?

Zato što se nekako sve ljude koji rade na sebi trpa u koš “duhovnjaka”. Iznenadili bi se koliko ljudi dolazi do mene i buraza baš zbog posljedica ponašanja nekog manipulatora u njihovim životima. Jednostavno, ti ljudi do sada svojim manipulatorima nisu uspjeli postaviti granice, pa sada traže pomoć. Naravno da nakon nekog vremena rada na sebi žrtva osvijesti koliko ju zapravo odnos s manipulatorom oštećuje. Ruku na srce, žrtva je to znala i prije, samo si još nije dozvolila misliti da ima pravo odabira. Nakon osvještavanja dolazi do promjena u ponašanja žrtve, što naravno rezultira frustracijama manipulatora. Gotovo svi ljudi koji su počeli raditi na sebi primjećuju jednu stvar, a to je da s nekim ljudima jednostavno ne žele više funkcionirati. E da, ti ljudi s kojima više ne žele imati posla su nerijetko manipulatori. Čak ako manipulatori i nisu svjesni posljedica svojih postupaka, ne znači da posljedica neće biti.

Eto, zato biti “duhovan” ne znači biti glup.

Ljudi će zaboraviti što ste rekli, zaboraviti će i što ste učinili, no nikad neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas.

Maya Angelou

 

 

 

ne znam sto hocu

“Ne znam što hoću, ali znam što neću!”

Ovaj tekst je posvećen partnerskim odnosima. Pišem o obrascu “ Ne znam što hoću, ali znam što neću!” jer se pokazao kao vrlo bitan faktor pri odlukama o tome s kim ćemo stupiti u emotivnu vezu, a sa kim ne. Budući da nam samo iskustvo može pomoći pri dobrom odabiru partnera (a rijetko kada savjeti drugih) vrlo je bitno da pravilno procijenimo važnost ovog obrasca ukoliko postoji kod nas. Zašto? -Ovaj obrazac je tranzicijski obrazac koji u konačnici ne bi trebao biti naše dominantno uvjerenje. Barem ne kada tražimo osobu za dugoročnu vezu…

Koliko smo se samo puta “opekli”….

Iz naših ljubavnih veza najviše učimo, jer nas najviše i bole. Ipak, sami biramo (barem se nadam) osobe s kojima želimo biti u vezi, pa logično – razočaranje bude veće. Budući da sa svakom ljubavnom vezom polako učimo o tome što nam odgovara, svaki put nastaju uvjerenja koja smatramo da će biti trajna. Tko od nas razmišlja ovako: “Sada mi se sviđa taj tip osobe, ali tko zna što će biti za deset godina?”. -Gotovo nitko, jer nije ni logično. Iako ne razmišljamo na taj način, to ne mijenja jednu činjenicu. Ukoliko se razočaramo u partnera idući put ćemo tražiti drugačijeg (ukoliko smo svladali lekciju!). Iz tog razloga govorimo o obrascu “Ne znam što hoću, ali znam što neću” kao tranzicijskom.

Tranzicijski obrasci…

Nisam siguran koliko se ovaj termin upotrebljava u literaturi, no pokazao mi se kao dosta dobar. Svako naše razmišljanje nam je u tom trenutku logično. No mijenjamo se, zar ne? Razmišljanja se mijenjaju. Nakon godina i godina iskustva dođemo do određenog zaključka ili uvjerenja koje “drži vodu” i njega se držimo. Svi obrasci i uvjerenja koji su prethodili tom “konačnom” obrascu su tranzicijski obrasci. “Ne znam što hoću, ali znam što neću” je vrhunski primjer toga. Iako se obrazac odnosi i na ostale segmente života, najlakše ga je objasniti kroz ljubavne veze.

Ukoliko imamo takav stav, jesmo li napredovali ili?

Definitivno napredujemo ukoliko znamo što ne želimo. Sjetite se samo perioda kada ste dozvoljavali vašim bivšima da se svakako ponašaju prema vama. Najvjerojatnije vas je mučila činjenica da nemate pojma zašto je takav/takva i Boga molili da se promijeni kao da je jedini/jedina na svijetu. I nakon nekoliko takvih loših odnosa, došli ste do zaključaka što ne želite. Super. To je veoma bitan korak za daljnji život, samo ne dozvolite da vaša razmišljanja o tome što NE želite upravljaju vašim daljnjim izborom.

 Postoji toliko toga što nismo iskusili (i ne bismo htjeli doživjeti) i iz tog razloga traženje partnera po kriteriju “znam što neću” može rezultirati novim razočaranjima – kojih niste ni svjesni.

Meni je samo bitno da nije…

Gotovo uvijek u radu s mojim klijentima čujem ovakav oblik rečenice. “Ma samo da on nije ovakav/onakav…”. To je klasični primjer obrasca “Ne znam što hoću, ali znam što neću!”. Jedan primjer. Mlada žena u ranim 30-ima koja se uspjela ostvariti na poslovnoj razini. Ulagala je mnogo energije u svoj posao da bi dostigla ovu razinu na kojoj je sada. Sada još samo želi dobrog partnera. Njeni parametri za odabir se temelje isključivo na želji da partner nije kockar. Imala je jednu ozbiljnu vezu gdje ju je bivši doveo u dugove zbog kockanja. S razlogom je oprezna, kao što bismo svi mi bili, no pogrešno je svoj odabir temeljiti samo na tom kriteriju.

Ukoliko ne odlučimo što želimo…

Ukoliko ne odlučimo što zapravo želimo od našeg partnera fokusiramo se isključivo na negativne aspekte. Čak i ako nam se ostvari želja da naš partner ne bude ovakav/onakav, postoji previše drugih negativnih osobina koje može imati – a mi im ne pridajemo važnost. Koliko god ovo zvučalo logično u teoriji, kada se ostvare emocije – ova situacija postaje vrlo učestala.

“Znam što hoću, ali znam i što neću!” – cilj kojem treba težiti

Kada saznamo što uistinu želimo i ne želimo od naših partnera i dalje postoji mogućnost da budemo povrijeđeni. Jednostavno, takva je to igra. Fleksibilnost i otvorena komunikacija su najbolja garancija za uspjeh (ukoliko vam je suđeno 😛 ). Jedna me anegdota jako nasmijala. Razgovarajući s frendicom upravo o toj temi dobio sam ovakav odgovor: “Ja sa svojim dečkom imam otvorenu komunikaciju, sve mu otvoreno kažem šta mi ne odgovara!”. Naravno, otvorena komunikacija je dijalog, što u slučaju moje frendice izostaje jer jako jako voli monologe.

I za kraj….

Ukoliko ste u razgovoru s nekim vama dragim čuli: “Ma opametila sam se ja, neću si ja to više dozvoliti…” znajte da njenom “opamećivanju” najvjerojatnije nije došao kraj. Pokušajte, uvijek na blag način, usmjeriti osobu na to da traži kvalitete. Hrpa potencijalnih partnera oko nas nema neka nama iritantna ponašanja, što ne znači da želimo stalno provoditi svoje vrijeme s njima. Pogotovo ne znači da trebamo živjeti s njima samo zato što nisu “kao onaj partner od prije”.

Page 1 of 2

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén