Oznaka: osobni rast i razvoj (Page 1 of 2)

“Povucite ručnu ” dok nije prekasno

Imate li ponekad feeling da su se stvari promijenile? I da se način života toliko brzo mijenja da polako “gubimo kompas”. Zašto su svi živčani? Kuda mi to točno idemo kao društvo? Koje su društveno prihvaćene činjenice totalna glupost po standardu Sretne Patke? Zašto savjetujemo: “Povucite ručnu!” – pročitajte u nastavku teksta…

” Povucite ručnu ” i pogledajte oko sebe…

Jeste li se kada zapitali što se događa s ljudima? Svi su nekako živčani i netolerantni. Kada je netko u krivu – razglase to na sva zvona, a kada su oni sami pogriješili – apeliraju na “tko radi, taj i griješi”. Ljudi su pod utjecajem kroničnog stresa, i ovo definitivno ne govorim u namjeri da ih opravdam. Zašto? -I sami ste sto puta pod stresom pa se unatoč tome nastavite ponašati civilizirano, tako da imate pravo to očekivati i od drugih. Danas smo počeli glorificirati stres  kao simbol našeg “teškog rada”. Kod nekih je to i istina, no oni najčešće ne pričaju o tome. Ostala ekipa koja glorificira stres zapravo pati od manjka organizacijskih sposobnosti vlastitih misli.

Što se to zapravo događa s ljudima?

Inače volim tvrditi da su stvari najčešće vrlo jednostavne. U ovoj situaciji definitivno to ne mogu tvrditi. Baš zato savjetujem: “Povucite ručnu malo… ”  Zaustavite vlastite misli na tren i promatrajte što se događa s ljudima, koliko su zapravo izgubili na individualnosti u koju se kunu i često ističu. Koliko stalno pričaju o nekom cilju (najčešće to da žele “više para”) i koliko malo rade na tome da to ostvare. Ljudi danas brzo žele stvoriti nešto što je bilo uobičajeno da se stvara cijeli život. Danas to moramo imati odmah (“Jer mi to zaslužujemo…”). Niz različitih uvjerenja je stvorio ovo stanje kolektivne nervoze u populaciji i posebno mi je drago vidjeti da sve više ljudi shvaća što se događa (i žele se spasiti od toga).

Tužno je kada shvatimo koliko je malo potrebno da bi bili zadovoljni, a još tužnije kada shvatimo koliko ljudi nisu spremni na taj korak!

Koliko često savjet : “Povucite ručnu… ” primjenjujem na sebi?

Svakodnevno, barem 5-10 puta na dan. Naši čitatelji znaju da smo brat i ja blogeri seljaci. Navikli smo na energiju prirode, buđenje uz cvrkut ptica i ostale čari života na selu. Svaki put kada bih došao u Zagreb, utjecaj te kolektivne nervoze bi se posebno odrazio na mene. Automatski postajem užurban, mislim na više stvari odjednom i najčešće – postanem manje produktivan. Ne možete se naviknuti na takvu energiju prostora ni da živite 150 godina u takvim uvjetima. Zato povucite ručnu kočnicu vaših misli i ne dajte da ta užurbanost ima utjecaj na vas .

Konkretni primjeri kada ” Povucite ručnu! ” treba ozbiljno shvatiti

  1. primjer : “Kupac je uvijek u pravu! ” – to što imam 200 kuna u novčaniku znači da imam 200 kuna u novčaniku. Drago mi je ako se netko smatra bogatim i želim mu/njoj svu sreću u životu. Ako želim novcem kupovati svoje pravo, onda ću otići odvjetniku pa tužiti redom za sve i svašta, a zaposlenike na blagajnama treba pustiti da rade svoj posao.
  2. primjer : “Prije su postojala prava prijateljstva..” – ma dajte ljudi, pa postoje i danas – samo su ljudi postali oprezniji. Svatko od nas je doživio više puta da se pod krinkom “prijateljstva” netko samo pokušava okoristiti vama/vašom imovinom. Svaki put kada čujem da netko izgovori ovakvu rečenicu, obavezno promatram radi li se o nekome tko koristi prijateljstvo za osobnu korist. Slično ovom slučaju, slijedi primjer 3.

3.primjer: “On/ona ima para… ” – ovo nažalost prečesto čujem. Od koga? Od odraslih muškaraca koji se kunu da “stavljaju kruh na stol” i slično. I tako onda frajeri pola večeri pričaju o tome koliko netko ima “para” umjesto da ih zarađuju. Ako uzmemo samo nekoliko ovakvih obrazaca u obzir, trebamo li se čuditi što su svi danas toliko živčani? -Definitivno ne…

Zašto ” Povucite ručnu ” spašava ?

Stres koji si sami namećemo (ili trpimo negativnu atmosferu zbog drugih) nije nešto što ima trenutne efekte. Zapravo, ima ih, ali većina populacije nije u stanju osjetiti to bez malo obuke. Ti efekti dolaze nakon nekoliko godina akumulacije i tada se najčešće netko odluči porazgovarati samnom o tome. Bilo kako bilo, to što nam taj nemir dolazi postupno iz dana u dan, ne mijenja činjenicu da će posljedice biti značajne. Čak bih to opisao kao neku vrstu domino – efekta. Od početnog nezadovoljstva zbog ružne situacije na poslu, pretjerane upotrebe sirene u prometu i sličnih pojava, vrlo brzo može proizaći kompletno nezadovoljstvo životom – iako te osobe ne mogu to tako definirati (jer je problem u drugima…). Povucite ručnu i procesuirajte informacije, popijte kavu gledajući u daljinu, a ne u smartphone.

Ranije spomenuto “glorificiranje stresa”…

Kada smo pod stresom, jedino što želimo je riješiti problem. Uzrok problema ostaje nepromijenjen i samo rezultira novim problemom kasnije. To je najteže za prihvatiti – ne  borimo protiv problema tamo gdje problem  boli već ondje gdje nastaje! Kada netko počne veličati svoj stres i svoju muku, najčešće ih prate različita uvjerenja zbog kojih ih Svemir/život/Bog opali po prstima.  Općenito govoreći,  društvo odobrava ljude koji su pod stresom, što je pogrešno. Razmislimo malo o ovome: ako netko nosi hrpu papira, stiže u minutu na svoje rokove i uspuhano govori kako ima jako puno posla – što ćemo pomisliti? “Ma vidi ga, svaka mu čast, nije kao one lijenčine iz Sabora!”.  Kada vidimo nekoga tko ne priča puno o poslu, nema samo “17,5 minuta za kavu ” i onda mora dalje, što će većina pomisliti? “Lako tako….” . Zamislite kako bi bilo kada bismo više naglašavali primjere ljudi koji su u balansu, strpljivi, marljivi i što je najbitnije – šute! Svi bismo više nastojali biti takvi a time bi stvarali i davali nešto pozitivno za našu zajednicu.

Ako bih morao predviđati budućnost…

 

Svakako bih svima sugerirao da pronađete ljude koji rade na tome da im je život u balansu. Treba nam sva pomoć koju možemo dobiti jer ne smijemo zaboraviti utjecaj okoline na nas. Mi smo možda  u balansu, no drugi oko nas itekako nisu! Budućnost će biti vrlo dobra za sve koji shvaćaju da nešto sada nije normalno  i to je ono što me veseli. Očekujem da će i veliki dio populacije jednostavno izgubiti živce pod pritiskom tog stresa i živčanoće. Nije skupo naučiti kako povući mentalnu ručnu kočnicu, zar ne? -Pogotovo kada vidite kakve su posljedice nastale kod onih koji to nisu htjeli.

 

Pravo koje ljudi rijetko koriste

Koliko ste puta čuli: “Ja imam pravo na svoje mišljenje!”. Sigurno stotine puta. Koliko ste puta čuli: “Ne znam dovoljno o tome pa ne želim komentirati…” – vjerojatno ne dovoljno. Zašto danas svi vole koristiti “pravo na vlastito mišljenje” a zašto s druge strane rijetki koriste pravo na zadržavanje mišljenja u sebi – pročitajte u nastavku teksta.

Uvod…

Socijalna smo bića i volimo komunicirati jedni s drugima. Svatko teži tome da se okruži ljudima istog ili barem sličnog razmišljanja kao on/ona. To je normalno jer barem tada postoje zajedničke teme za razgovor. To što volimo razgovarati s istomišljenicima ne znači da nam komunikacija s neistomišljenicima treba predstavljati stres ili nelagodu. Trenutak kada tuđe mišljenje počnemo doživljavati kao napad na nas predstavlja veliki stres. Nepotrebno!

Volimo imati mišljenje o svemu…

To je naša karakteristika i nije to loše. Hvala Bogu da je tako jer nas navodi na to da koristimo taj predivan mozak koji imamo za sakupljanje i analiziranje informacija. Potreba za analizom je duboko ukorijenjena u naš sustav ponašanja i između ostalog ima (ili ju je bar prije imala) ulogu zaštite od opasnosti. Budući da danas postoji hrpetina informacija, razvijanje mišljenja o svima njima može biti izuzetno naporno. Pri tome treba imati na umu da mi to ne doživljavamo kao neki naporan proces jer nam je to urođena potreba.

Koliko su naša mišljenja utemeljena?

Prije svega, tu se radi o povodljivosti za polovičnim i neprovjerenim informacijama osoba koje imaju utjecaj na nas. Često se dogodi da nemamo potrebu istraživati detalje i “širu sliku” prezentiranog, već zaključujemo na temelju dobivenih informacija. Ukoliko se nađemo u situaciji da razgovaramo s nekim tko raspolaže s više informacija (koje su kvalitetnije) od naših, vrlo lako može doći do konflikta. Taj konflikt ne mora biti s tom osobom, dovoljno je da se probudi u nama samima.

Pravo na vlastito mišljenje…

Super je što to postoji. Super je što ne postoji jednoumlje jer različita mišljenja osiguravaju napredak. No uvijek me zanimala jedna stvar. Kada sam siguran u nešto što govorim i netko se ne slaže sa mnom- mijenja li to činjenicu da sam ja i dalje siguran u to što govorim? Apsolutno ne. Znači li to da se sugovornik mora složiti sa mnom? Opet, aposolutno ne! Gledam ljude koji su u stanju potrošiti velike količine energije kako bi objasnili sugovorniku zašto su oni u pravu. Ljudi, u takvim situacijama se isplati biti lijen…

Lijenost kao preduvjet neiscrpljujuće komunikacije

Ja sam prije svega velika lijenčina. Stvarno puno komuniciram s ljudima. Tako da se često dogodi da saznam neke genijalne stavove. Genijalni su nevezano uz to slažem li se s njima ili ne. Kada se uopće dogodi da imam potrebu utjecati na mišljenje mog sugovornika/sugovornice, prvo moram razmisliti. O čemu? -O tome smatram li uopće da mi se isplati pokušati promijeniti mišljenje osobe i ima li ta osoba neki benefit od promjene mišljenja. Od kad tako razmišljam, puno mi je lakše. Lakše mi je jer sam shvatio koliko sam puta bez veze pričao s ljudima o nekoj temi da bi na kraju postigao – ništa. Budite lijeni, stvarno je lakše! 😛

Pravo na izlaganje vlastitog mišljenja nije isto kao i pravo na vlastito mišljenje

Da, danas imamo i pravo reći što mislimo. Opet, imate li koristi od toga što ćete nešto reći? Ako je jedina korist izlaganja vašeg mišljenja isključivo u tome što ste rekli svoje mišljenje, ne vjerujem da ćete profitirati. Eto, tad samo netko zna kako vi razmišljate. Ako im se to ne sviđa mogli bi vas počet’ “davit” sa svojim viđenjem situacije. Tada se vraćamo na onaj dio o trošenju vlastite energije i opravdavanje. Nepotrebno! U nama ostaje stalna želja da prezentiramo svoj stav i time se zakopavamo dublje i dublje u nepotrebne komunikacije. Samo zato što druge (ne sve, naravno) ugrožava naše mišljenje.

Pravo na zadržavanje mišljenja za sebe…

Genijalno je. Pomoglo mi je jako u životu. Iako ću ponekad reagirati puno agresivnije od ovog što trenutno pišem, prije toga razmislim o tome isplati li se. Izostankom davanja mog mišljenja ne postajem ništa submisivniji niti odajem stav da se slažem s drugom osobom. Jednostavno prihvatim da netko ima svoje mišljenje kao što i  ja imam svoje. Tad se najčešće dogodi nešto predivno. Shvatite koliko možete super komunicirati s ljudima koji nisu istomišljenici i pri tome čak i uživati.

Neurotično ponašanje kada ne kažu svoje stavove…

Pred par mjeseci sam prisustvovao jednom spontanom razgovoru. U grupi nas je bilo možda četvero ili petero. Pričamo tek toliko da ubijemo vrijeme i dogodi se nešto specifično. Jedan lik je rekao svoje mišljenje koje je bilo provokativno. Argumenti su bili na mjestu, no nije tvrdio da je “pobrao svu pamet svijeta” – jednostavno je rekao što misli o toj temi. Više – manje su se svi nasmijali osim jednog čovjeka. Mi smo nastavili pričati o već trećoj temi a on se još uvijek crvenio. Njegova reakcija i govor tijela su me začudili. Nakon par minuta progovara i vraća se na provokativno mišljenje izrečeno prije. Samo zato što se nije složio s tuđim mišljenjem. Dan danas ne mogu vjerovati da pojedinac može tako žestoko reagirati na tuđi stav – koji apsolutno nije imao što isprovocirati u drugoj osobi.

 

Ne pišem ovdje o temama zajedničkog interesa..

Ajd onak iskreno, na svadbi ste i razgovara se o tome tko preferira koji dućan, automobil i slično. Možete li naći zapravo i jedan razlog zašto bi mišljenje drugog čovjeka imalo utjecaj na vas? -Vjerojatno ne. Kada o tome razmišljamo logično, toliko je sve jasno, da je praktički glupost što pišem tekst o tome. Tekst pišem jer vidim na koji način reagiramo i koliko to stresa izaziva u nama. Kada postoji tema zajedničkog interesa (unutar obitelji ili na poslu…) tada nam je bitno da naš stav bude prihvaćen. To je u potpunosti normalno i očekivano pa ovaj tekst nije usmjeren na taj segment.

Stabilne osobe s čvrstim stavom i oni drugi…

Prepoznat ćete ih na kilometar. Takve osobe prihvaćaju da postoji netko s drugim stavom i ne nastoje ih nužno uvjeriti u istinitost njihova mišljenja.  Tuđe mišljenje ih neće ugroziti nego potaknuti na razmišljanje. Analizirat će to i neće se žuriti s odgovorom. Ugodni su za komunikaciju i vidjet ćete da ih tuđi čvrsti stav neće izbaciti iz takta i izazvati stres. Realno, zašto i bi? Oni procjenjuju žele li podijeliti svoje mišljenje s drugima ili ne. Koriste svoje pravo na zadržavanje vlastitog mišljenja. Genijalno, zar ne?

Da sam šutio, ostao bih filozof….

Izjava koja me potaknula na razmišljanje…

Moram priznati da na prvu nisam razumio o čemu je riječ. Kako bih mogao šutjeti i ostati filozof – ostati? – a nikada to nisam ni bio. Sada mi je jasno. Pojedince koji ne govore uvijek svoje mišljenje možemo češće doživjeti kao kompleksnije osobe (nikako iskompleksirane!). Tako da trenutak kada oni progovore, grupa doživi puno intenzivnije i više im pridoda pažnje nego osobama koje stalno govore što misle. Upravo će ta potreba za konstantnim izražavanjem svojeg mišljenja o svim mogućim temama narušiti naš kredibilitet, pogotovo kasnije u situacijama kada će nam biti bitno da netko prihvati naš stav.

Page 1 of 2

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén