Podijeli sa svojim prijateljima!

Jednom je jedan čovjek, recimo Ante, odlučio ne vjerovati u svoju dobru budućnost. Odlučio je ne vjerovati svojoj sudbini. Zaključio je da je život sranje i da je jedino sigurno u životu, razočaranje.

Na Antinom licu ne možete vidjeti puno osmijeha. Rijetko, ali zaista rijetko, možete vidjeti da se nasmije. Ubrzo nakon toga, Ante ispravlja svoju mimiku lica. Gotovo kao da se osjeća krivo što se nasmijao. Njegov način komuniciranja se uglavnom zasniva na kritičkom razmišljanju i traženju svih mogućih nepravilnosti u svijetu. Svih onih nelogičnosti koje bi objektivno mogle uzrujati čovjeka. Ante je majstor u pronalaženju takvih uznemirujućih činjenica. Ne može se ništa na to reći, te nepravilnosti zaista postoje. Iako smo toga svi svjesni, Ante kao da i dalje ne može vjerovati da se one događaju. Stalno ih komentira i provlači kroz više-manje sve teme razgovora. Ante stalno traži probleme i nešto što će ga razljutiti. On se zaista često ljuti.

Je li Ante svjestan svojih obrazaca razmišljanja?

Ante uglavnom provodi dane automatski. Radi više – manje jedne te iste stvari iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. Razgovori s njegovim najmilijima uglavnom se svode na isticanje tuđih pogrešaka, nepravdu u politici i našoj državi, kritiku skoro svega što postoji. To zaista intenzivno iscrpljuje ljude koji vole Antu i koji bi zapravo htjeli sretan život. Kako za sebe, tako i za Antu. Ante nije svjestan da svojim konstantnim kritizirajućim tonom glasa vrijeđa svoje bližnje. On je u potpunosti okupiran sa sranjima koja se događaju oko njega. Gotovo da ničemu ili nikomu drugomu u svom životu ne pridodaje takvu razinu emocionalne reakcije. Njegovi bližnji, na nekoj dubljoj razini, shvaćaju da Ante pažnju poklanja samo problemima.

Kako će Antini voljeni pridobiti njegovu pažnju?

Voljeni i bližnji su već probali svašta, ne bi li nekako pridobili Antinu pažnju. Budući da je on dio njihove obitelji ili prijateljskog kruga, oni žele neku emocionalnu povezanost s njim. Barem neku potvrdu od Ante kada naprave nešto dobro. Ako ne verbalnu, onda barem neverbalnu. Barem neki smiješak, možda? Samo da Ante potvrdno kimne glavom?! Ne, ništa od toga se nije dogodilo. Antu samo zanimaju problemi. Njegovi bližnji su toga svjesni. Međutim, uskoro počinju svađe i konflikti. Rijetko tko je zapravo svjestan što se događa. Ti isti bližnji nisu glupi, nego su se nesvjesno prilagodili Antinom mentalnom stanju. Počeli su provocirati ili jednostavno ne šutiti oko stvari koje ih tište. Ante je na to burno reagirao, a koliko god to bilo čudno, njegovi bližnji su konačno dobili emocionalnu povratnu informaciju od njega. Naučili su se da je to jedini način kako od njega dobiti osjećaj stvarne interkacije. Neutralni promatrač to može vidjeti kao da su njihovi umovi odlučili: “Bolje išta nego ništa!”

 

Tko bi pomislio da nedostatak vjere ima ovakve efekte na živote?

Iako Ante ni sam vjerojatno nije svjestan da je digao ruke od sebe i od života, još je manje svjestan da tako utječe na ljude oko sebe. On je toliko prihvatio negativnosti oko sebe da sada, kada se i nešto dobro dogodi, vješto pronađe nešto za kritizirati. Barem neku trunkicu, na kojoj će pokazati kako je život nepravedan. Ni sam nema pojma da njegove misli izgledaju kao oni smješni videii na YouTube-u u kojima psi hvataju svoje repove, a nikada ih ne uhvate. Za razliku od tih pasa, koji nakon nekoliko minuta prestanu s tom aktivnosti, Ante zadržava svoje stavove i razmišljanja. Ante se uporan u svojim mislima jer je siguran u svoju kritičku sposobnost. On “zna” da je on u pravu.

U pozadini vidljivog ponašanja, Ante čeka da ga Svemir uvjeri da mu život nije sranje.

Glavni “junak” ove priče nije baš emocionalno pismen. Nakon nekoliko prirodnih razočarenja u životu, on se jednostavno nije mogao nositi s tom boli. Boli neuspjeha, boli razočaranja. Ante je zaključio kako je bolje biti pesimističan vezano za budućnost, jer će ako ništa drugo, barem biti u pravu kad predvidi loš ishod. To će mu dati neki osjećaj uspjeha, kad već nije uspio biti sretan. Ni sam nije znao da će mu to postati životni stil. Ne samo njemu, nego i njegovoj okolini, odnosno onima koji ga pokušavaju shvatiti. Njegov odnos prema Svemiru i ovom svijetu je nepovjerljiv, pun ogorčenosti i zamjeranja. Ante, jadan, provodi cijeli život čekajući da mu Svemir pod noge baci nešto toliko dobro da će početi vjerovati u sreću. Ante, jadan, ne shvaća da to vjerojatno neće nikada dočekati. Ne shvaća da je odnos sa Svemirom kao squash. Kako udariš, tako će ti se i vratiti.

 

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i slučajevima/životnim situacijama je slučajna.

Podijeli sa svojim prijateljima!

Trener i instruktor All Level Healing™ tehnike osobnog rasta i razvoja, bivši reprezentativac Hrvatske u streljaštvu, fizioterapeut, entuzijast za osobni rast i razvoj, karmu i patke.