životni-put

“Sve će ići glatko kad otkrijem svoj životni put!”

Podijeli sa svojim prijateljima!

Nakon zaista mnogo razgovora s ljudima, uočili smo podosta jakih očekivanja vezanih za otkrivanje vlastitog životnog puta. Naime, jako puno ljudi “samo” želi otkriti što je njihov životni put. Skoro svaki takav razgovor otkriva jedno skriveno očekivanje. To očekivanje je da će samim otkrivanje vlastitog životnog puta svi izazovi i problemi zapravo nestati. Hm, hm, hm. Je li to zaista tako?

Odmah želim naglasiti da ovaj tekst nije pisan s namjerom da vas obeshrabri na putu otkrivanja sebe. Dapače. Namjera je da iznesemo svoje mišljenje na ovu temu i nadamo se, pomognemo vam da lakše otkrijete vlastiti put. Naravno, nećemo vam ponuditi “Pet jednostavnih načina kako da znate jeste li na pravom putu” ili “Sedamnaest znakova koji vam govore da niste na pravom putu”. Zašto vam to ne nudimo? -Zato što mislimo da bi to bilo vrijeđanje vaše inteligencije. Pitanje životnog puta je definitivno kompleksno i stoga, barem za sada, smatramo da ne postoji samo par znakova koji nam potvrđuju ispravnost životnog puta. Vjerojatno ste toga, barem u dubini duše, svjesni i sami!

“Samo” da mi je znati što trebam raditi…

Nerijetko, ali zaista nerijetko, u razgovoru čujemo tu riječ “samo”. U ovom tekstu ću ju podosta puta naglasiti, baš zato što je bitno da to “samo” nije skoro nikada “samo”. Te rečenice najčešće glase: “Samo kad bi mi netko rekao koji mi je životni put, sve bi bilo lakše!”. Ili nešto u tom stilu. Iako apsolutno podržavamo rad na sebi i podržavamo otkrivanje vlastitog životnog puta, iz vlastitog iskustva mogu reći da ništa vezano za tu tematiku nije “samo”. Barem do sada, za sve što sam rekao “samo trebam to i to”, se zakompliciralo. Skoro nikada nije ostalo na tom “samo”. Otkrivanje životnog puta je posao za svakog čovjeka pojedinačno. To je jedan proces. Koji zahtjeva pažnju, trud i rad, volju, hrabrost i snagu. Moram priznati da bi zaista bilo lakše kad bismo mogli nekome staviti xyz kuna na stol i reći, reci mi što trebam raditi i to je to. Iskreno, kada bi vam to i netko rekao, pitanje je da li bi vam učinio uslugu u životu.

“Kad saznam što mi je životni put, sve će ići glatko i lagano!”

Djelomično se slažem. Istina je da kada radimo ono što nam je zaista put, stvari idu glađe i jednostavnije. S naglaskom da to ne znači da više nikada nećemo morati koraknuti izvan komfort zone. Baš naprotiv, pravi put je najčešće okarakteriziran s čestim izlascima izvan zone komfora. Življenje svojeg životnog puta ne znači lijenost. Ukoliko nismo baš spremni ići van svoje zone komfora, želja za otkrivanjem svojeg vlastitog životnog puta može doći u konflikt s tom nespremnosti. Jednostavnije objašnjeno, to znači da se nismo dogovorili sami sa sobom što želimo. Moguće je i da znamo što želimo, ali je ta želja naprosto u konfliktu s realnim svijetom. Ti konflikti i izlasci iz komfort zone nisu baš glatki i lagani. Ne tvrdim da su najteže stvari u životu, ali definitivno ne nose filmsku sliku u naše živote.

 

Ono “samo”, potiče iluziju na koju smo naviknuti u pričama i filmovima

“I živjeli su sretno do kraja života!”. Poznato vam je ta rečenica? Sviđa vam se ta rečenica? -Pretpostavljam da vam se sviđa. Jako je divan koncept da u nekom periodu stisnemo zube i savladamo sve prepreke. Onda “samo” naučimo što trebamo naučiti za sretan i ispunjen život i to je to. Sretni smo i ispunjeni do kraja života. Zapitajmo se malo, koliko uopće osoba poznajemo kojima se dogodio takav filmski happy end? Vjerojatno se sada pokušavate sjetiti nekoga tko po vašim kriterijima ima “sve” u životu i zaista je sretan/a. Vjerojatno mislite da ste pronašli barem jednu osobu koja ima “sve”, ali ako malo dublje analizirate, vidjet ćete da i te osobe imaju neke svoje izazove i probleme. Iako te osobe možda imaju hrpetinu novca, hrpetinu dobrih poznanstava i “sve” im je u životu servirano, mi nikada u potpunosti ne možemo znati kako je živjeti u njihovoj koži. Možda imaju “sve” materijalno, ali u sebi plaču zbog nedostatka ljubavi i pažnje. Rijetko kada poznajemo tuđu sliku istine u potpunosti, a one dijelove slike koji nam nedostaju, automatski popunjavamo sa svojim predodžbama i iluzijama.

Osobni rast i razvoj traje cijeli život

Dok god dišemo, mi na neki način rastemo i razvijamo se. Svako iskustvo, svaka nova situacija, svaki novi izazov modelira naš mozak. Jedna od stalnih stvari u životu je promjena. Htjeli ili ne htjeli, nismo iste osobe koje smo bile prije pet minuta. Sve oko nas se pomiče, a mi pokušavamo zaustaviti sve jer nam se ne da nositi s promjenama. Zamislite samo. Iako možda u ovom trenutku sjedite, naša planeta se okreće oko svoje osi velikom brzinom. Osjećaj da sjedimo na mjestu je samo iluzija. Taj rotirajući planet se kroz Svemir kreće brzinom od 850 kilometara po sekundi. Kada primijenimo taj pogled na svoj životni put, možemo shvatiti da će se promjene stalno događati. Čak i onda kada “samo” shvatimo što trebamo raditi.

Životni put se otkriva korak po korak

Moram priznati da je i meni ovo bilo teško za prihvatiti. S današnjom pameti, mogu reći da je jako dobra stvar što ne mogu predvidjeti apsolutno svaki događaj u životu. Mogu reći da je dobro što ne znam previše. Sve ono što trebamo znati je tako i tako skriveno u nama. Moje mišljenje je da svoj trud i energiju trebamo ulagati u idući mali korak, a ne “posvećivati” život otkrivanju velike istine. Za velike istine često trebamo jako puno iskustva. A kako ćemo dobiti to iskustvo ako nećemo raditi one male korake, već samo čekamo prosvjetljenje vezano za one jako velike korake?

Korak po korak. Sreća je putovanje, a ne destinacija.

 

Podijeli sa svojim prijateljima!

Previous

Blagostanje proizlazi iz reda

Next

“Počeo/la sam raditi na sebi prošli tjedan, ali ne vidim nikakve promjene!”

2 Comments

  1. Sviđa mi se ovaj zaključak sa malim koracima 🙂 Koliko god bi svi mi često htjeli skočiti predaleko, vratimo se opet na te male korake.

    Inače, taman sam se prije koji tjedan odlučila na izlazak iz zone komfora, preživjela i pitam se čemu sam toliko čekala 😀 A zapravo, kad bolje pogledam, sve je imalo svoj razlog i baš je trebalo ići tako polako, malim koracima!

    Super tekst dečki!

    • ivan

      Da, i najveća putovanja kreću s prvim malim korakom 🙂 I bravo za izlazak iz zone komfora! Najčešće nas vlastiti um (kad je u fazi kritičara) spriječava da se pomaknemo. Spriječava nas na način da potiče strahove, negativne misli, i lista stvari u glavi koje bi mogle poći po zlu. I eto, svaka čast Mirna, naučila si biti jača od svojeg kritičara i napravila lijepi (mali, ali zapravo veliki) korak unaprijed 🙂 Baš me veseli to čuti 🙂
      Hvala <3

Odgovori

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén